Iznenada se nebo zamračilo
vetar je gonio crne oblake
preko reke
činivši da naš poznati
svet odjednom postane
mesto sa promenljivom
srećom.
Sklonili smo se
ispod neke terase na keju.
Zid na koji smo se naslonili
bio je ižvrljan
pun ogrebotina
i gnezda paukova.
Udari groma
potresali su zgradu.
Lilčilo je na vreme kad su nas
bombardovali Amerikanci
koje
ponovo volimo.
Juče sam potpisao pristupnicu
Društvu američko srpskog prijateljstva.
Kiša je padala sve jače
radujući
krošnje gradskih lipa.
Beli taksi 400 400 se zaustavio
u blizini i neka mlada žena
istrčala je iz njega u haustor
zalupivši vrata za sobom.
U taksiju je zaplakalo dete.
Mama se prekrstila
i tek tada vratila po njega.
Svi smo sada stojali
u haustoru tuđe kuće
i osećali se kao krivci.
Neki stanar iznad
je otvorio prozor
pogledao nas
i zalupio prozorska krila.
Oprost je dobar
pomislih
ako trenutak
posle koga opraštamo
ostavi trag
sasvim mali beleg
kao kad se golub
pokaki na rever
kaputa dobrog čoveka koji
upravo ide recimo
na večernju liturgiju
u Sabornu crkvu
te obrisavši se belom maramicom
osmehnut nastavlja dalje
ne hajući za sledeće
koje mu se može
dogoditi.
Нема коментара:
Постави коментар