Život ma kakav bio
mora da poseduje neki
snisao.
Obično je to opšti razlog
za nepodnošljivo postojanje.
Ali odistinski život
trebalo bi da ima
svakodnevni smisao
mali kao što je mala
riba u akvarijumu
naročito sada kada je
osnovano podržana tvrdnja
da se svemir više ne širi
i da je vera u beskonačnost
izgleda zauvek propala.
Sa tim saznanjem
ne ostaje ti ništa drugo
nego da tvrdoglavo
ideš napred.
To je danas niz reku
izlokanim puteljkom
koji liči na kičmu.
Voliš taj put
od severa ka jugu
ima ivice od divlje deteline
sada uredno pokošene jer
juče je tu prolazio ministar voda.
Danas, ti.
Hodaš pored reni bunara.
Ne znaš šta to znači.
Prolaziš kućice na kojima
piše da su pod video nadzorom.
Dolaziš do mosta preko
malog rukavca.
Cevi koje sprovode vodu
preko mosta
su opasno izolavane.
Ništa se ne čuje.
To liči na svet podzemnih duhova
koji prizivaju utopljenijke.
Ali kad pogledamo
put osunčan rano
vidimo ženu u beloj majici
bez grudnjaka
žemu koja
leti besramno
na biciklu.
Na čamcima ispod mosta pak
izbledeli pojasevi za spasavanje
izgledaju jezivo
već više puta
uzaludno upotrebljeni.
Želiš da se okreneš
da kreneš nazad
kad iznenada osetiš
strašnu žeđ.
Нема коментара:
Постави коментар