Volim rana prolećna jutra
sada kada je skoro sve
sa mnom i pojavama u njemu
pimireno.
Nekad beše drugačije.
Drhtao sam
ali mi nije bilo zima.
Vozio bih majku na neki
ozbiljan zdravstveni pregled.
Ona bi uvek stajala pored puta
sat vremena pre dogovora
i čekala me
kao da je tim činom želela da
nevinost jutra
sa vevericom iz Molinarijevog parka
koja beše pitoma samo izjutra
veveričicom koja skakuće po putu
razmeni sa strahovima nastupajućeg
dana.
Jutros poranih jer mi
prijatelji javiše da su se pojavile
prve gljive jablanovače i pokoje
šumsko pile.
U povratku sa pijace
skretoh na Dunav.
Znao sam tiho hladovito mesto
u kome je šuma pila vodu
kad je reka velika
i gde su se mladice pečurke
jatile na oborenim stablima
kao žuti sunčani karaši.
Ali
gljive su kasnile.
Nije bilo nijedne.
U povratku
na uskoj stazi
obiđoh automobil
iz koga su upravo
izlazili tajni ljubavnici.
Ponašali su se kao kradljivci.
Da na miru u šumi
popijemo kaficu,
reče preglasno mladi čovek.
Žena još glasnije reče
da će to biti divno.
I budali bi bilo jasno
da masno lažu
ali jutro je sklono
brzom zaboravu
a i dama beše
isuviše puna
krupnog nosa
i kose neuredne
naspram savršeno lakog
prolećnog vetra
koji je talasao grane
ispod kojih smo se
mimoilazili.
Нема коментара:
Постави коментар