INOSTRANI
U srednje jeftinom
malom hotelu u Parizu
posle loše prespavane noći
neonka sa nazivom hotela
naime beše pokvarena
i bljeskala mi je ta loša
slova direktno u krevet
ustao sam
istuširao se
oprao zube
obukao se
i sišao u malu ovalnu sobu
na
doručak.
Južnoafrikanka koja mi
je donela šolju bele kafe
i praznu kiflu
pitala me je na lošem
francuskom
da
li tražim posao.
Ne tražim ništa, rekoh.
Samo sam tu.
I tako sam bio u tom hotelčiću
tri puna dana.
Nisam izlazio iz njega.
Ležao sam na krevetu
bez ikakvih namera.
Preko puta u sličnoj
sobi
boravila je neka žena.
Mahnula mi je kroz stakla prozora
I
ja sam njoj mahnuo.
Ležala je danima na krevetu
retko se pomerajući.
Jednog predvečerja
upalila je sva svetla
skinula odeću
stojeći tik uz prozor
(imala je dubok razrez između solidnih sisa)
obukla dugu plavu pelerinu
odmakla se od mog pogleda
ugasila svetla
i izašla.
Nikad je posle toga
nisam sreo.
Razmišljao sam posle
o njoj.
Šta bih uradio da sam ona?
Nisam mogao ništa pametno
da se setim.
Možda bih se ubio?
A možda bi ona učinila isto
da je samo bila na mom mestu
u to vreme
sa kojim nismo znali šta bismo
jer nije nam pokazivalo da postojimo
jer se sve razmicalo od nas
a jedina stvar koja nas je spajala
lažno naravno
behu naša dva prozora
nevelika razdaljina između njih
i utisak da ja nisam tamo
gde je ona
isto koliko ona
nije uz mene.
Нема коментара:
Постави коментар