Donekele mlad čovek od nekih
četrdesetak godina
dojurio je velikim crnim
motociklom na obod čarde
u kojoj sam pokušavao
kao i obično da se saberem
od prepunog a praznog dana
zaglušujući pritom laku muziku
iz zvučnka postavljenih
kao ptičja gnezda
na stablima starih
priobalnih jesenova
i talase sa reke.
Ostavio sam svoj bokal
hlednog belog
nameran da se obrecnem,
kada se on nasmešio
prijateljski mi mahnuo rukom
i tad prepoznah u njemu
lika koji je celo bogovetno
prošlo leto spavao u kamp
prikolici tu uz vodu
hraneći se porcijama sa čarde
kupajući se u plićaku
odlazeći i dolazeći
ni iz čega niušta
sve dok ga zima
nije počela da ujeda za kosti.
Otpozdravih mu zbunjen.
Tako dolaze leta
poslednjih godina.
Sa dobrim odbeglim ljudima
čiji nedostatak nikoga ne boli.
Srećom oni se javljaju
kao
višegodišnje divlje bije.
Devojka koja je jahala
na zadnjem sicu njegovog
motora
bila je žena koja polako
kopni
ali za sada
dok je ispijala svoju bocu
piva marke Zaječar
i naslanjala se na debelog
veselog kampera
delovala je poželjno
u prostoru buduće kućice,
domaćica za sve slobode
neograničene večnošću.
Kako sam mu samo zavideo
tom debelom tipu
koji je mirisao na naftu i znoj
uzevši pritom sve
od malog
od ničega
od praznine buduće smrti.
Нема коментара:
Постави коментар