Sedeo sam otprilike sat
vremena
zemaljskog vremena
na klupi ispred crkve u
malom parku mog detinjstva.
Sunce je još deralo
kroz divlji kesten.
Bio sam u neredu.
Crkva je bila zaključana.
Cveće ispred nje
u obilju bez skromnosti.
Te linije raznog cveća
lišene svedene lepote
delovale su porazno
uprkos želji da mi bude
dopadljiv trud zavičajnih
domaćica.
Zatim vizantijsko šarenilo
na fasadi crkve
obeleženo kanonskom
bezličnom poslušnošću.
Sve je to činilo da ne verujem
a nemam svedoka da sam želeo.
Posmatrao sam omolovan lik
presvete majke božije
iznad
troje crkvenih vrata
(ah ti simboli!)
osećajući da je majka
jedini oblik postojanja
u koji sam još verovao.
Zbog toga uvek čekam
čekam da me pogleda.
Majka sveta.
U njenom crnom oku
kad trepne zagasito toplo
vidim košticu svog života
koja je uvećavajuće staklo
budućnosti.
Ali, ovde je nije bilo.
Postalo je hladno na klupi
pred crkvicom u parku
ovog čudnog proleća.
Stavio sam ruke na leđa.
Ne volim taj potez.
Nije bio od veće koristi.
Ustao sam sa klupe
i nisam se osećao
bolje pred noć.
Nisam krivio nikoga.
Odavno već nisam pobednik.
Išao sam pešice ka udaljenom
brdu
sekući ravnomernim
ali sve otežalijim korakom
ka kući.
Automobili su silazi sa brda.
Nosio sam tamne naočare
i nisam raspoznavao vozače
u njima.
Svako je imao svoj put
svoju ljubav
i krajnji domet tog cilja.
Osećao sam suvo lišće
isprano iz mnogih oluka
posle olujne kiše
pod nogama.
A bilo je problematično doba
između kišnog proleća
i rađanja leta.
Ponekad
tako je teško
biti svedok čuda.
Нема коментара:
Постави коментар