недеља, 22. јул 2012.

RATKO DANGUBIĆ: DRUŽINA STRAHA




Taj deda je izgledao suv kao grana drena, mogao je da ima i devedeset i koju. Mlađi, sigurno je prevalio šezdeset, delovao je veseo i zbunjen, kao da mu se od govora dede ili alkohola muti u glavi. Kelner, novinaru, mom prijatelju Milivoju, poznaju se iz gimnazije, govori kako pre dvadesetak minuta, između one dvojice, umalo, nije izbila svađa oko rasporeda planeta u Sunčevoj galaksiji. Nisam mnogo razumeo od onoga što mi je prijatelj objašnjavao. Nenaviknut sam na ovu vrstu kontakata, tajni. Tada sam u lučkom restoranu Jastreb, dok sam posmatrao starca i mlađeg, zbunjenog, gospodina mislio o svom poslu. Idem u dizajn studio da sa Milanom dogovorim kako treba da izgleda oprema moga romana. To su ti, kaže moj novinar Milivoje, dok ispijamo pelinkovac, otac i sin : Vasiljevići. Razgovor je krenuo na tu stranu, hteo bi o njima da pravi feljton za Dnevnik, radi se o ljudima koji su zajedno, u vreme čistki sredinom dvadesetgog veka ležali zajedno, okrivljeni za ovo i ono, u zatvoru, tri godine. Nisam istrpio, prestigao sam Milivoja s komentarom: Stare novine, davno pročitane. Njemu nije bilo krivo, nasmejao se. Ne razdvajaju se, rekao je, plove na šlepu. Tamo me i vode da mi kazuju svoju verziju patnje. Vidimo se za nedelju dana. Sa uljudnošću čoveka koji preuzima na sebe odgovornost za priču, Milivoje je iznosio pikanterije. Ljudi su iluzija ili lutke, rekao je. I ovo se njima desilo nekako iznenada, da nije mogla da veruje rodbina, a ni poznanici. Taj mlađi je, neposredno pre hapšenja, pohađao kurs za šofere kamiona, a stariji je bio čitač klasične literature u Domu za slepe. Ja sam pre koju godinu čuo za nekog oca i sina koji su prodavali forografije Staljina, a posle su ih gonili da jedan drugome mokre u čorbu u ulubljenim manjerkama. Pili su sada pivo Jelen. Nikada se ne zna kakav utisak može izazvati priča o ljudima, kada se ti ljudi sretnu u kafani: u duši mi se javila teskoba i potreba da uteknem. Nije nikom svejedno kad se suoče život i surova priča, rekao sam Milivoju. Bilo je podne, i kafana je bila puna, i ja sam se u zagušljivom brlogu mučio svakojako; smetao mi je duvan i smrad ljudi. Tebi se čini, kaže Milivoje, da je teže živeti sa ružnim sećanjima, nego ružno doživeti. Pored njihovog stola zaustavio se crnpurasti prodavac, nudio im je noževe, lažni Solingen, ali ga je onaj kelenr oterao. Tada je Milivoje, na klenerov mig, krenuo da se upozna s njima. Mislio sam: i oni imaju zasluge, imaju svoje najlepše godine, i oni sanjaju da negde mirno i srećno žive. Konačno je stigao i nasmejani dizajner; on me vodi kod Milana i otrgnuo me je od misli o ocu i sinu sa tegljača. Doneo je fotogrfije i crteže. Voleo bi da na koricama knjige bude kopija slike Rene Magrita, ptice: DRUŽINA STRAHA.

Нема коментара:

Постави коментар