понедељак, 30. јул 2012.

RATKO DANGUBIĆ: OMOT SPISA


Iz terenskog džipa, sekretar mesne zajednice Parage iskrcao ih je na ulazu u Gajdobru, kod pruge. Ogromni Aleksini rukavi na gumiranoj pelerini landarali su dok korača prugom, i nalik su na krila kakvog propelera. Nekako je, reklo bi se, izgledao i kao klovn i sudija, a geometar je. Za njim je skakutao njegov pisar Jovan, i govorio: Je li pismo koje sam dobio od žene. Otuda je, rekao je Aleksa u vetar, iz Kumanova. Sve je u omotu spisa, u kancelariji, ne brini. Aleksa, ženskroš, je objasnio da je jesen pravo vreme za zaljubljivanje, a ne za brigu i da je potrebno za tu stvar biti veseo, da se svakoj curi pogled zamuti, a to izgleda kod Jovana nikako ne ide. Tu Jovan otvori takulin, pogleda fotografiju svoje Angeline, pogladi svoje brkove i kaza: Jedino da promenim ime preko novina, pa da se brukam. Ja imam ženu, ja nisam udovac, rekao je. Aleksa natuče kapu, i pođe prema ulazu u železničku stanicu u Gajdobri, da se, kako reče, nagleda voznih redova i snaša koje putuju kojekuda. I umorni Jovan, nije smislio ništa, prebaci torbu sa stvarima preko ramena, uzdahnu, zamolivši Alkesu da mu pismo da iste večeri, pre nego odu u hotel. Toga dana premervali su zemlju u Paragama i umorili su se. Na stanici je stajo motorni voz za Palanku i oni se iznenadiše da ide za petnaest minuta. Vagon je bio prazan i čist. Sa perona se čulo kako otpravnik vozova požuruje neku staricu da se ukrca. Ona je gunđala, pogrbljena pod teretom leta. Jovan se povuče na sedište do prozora, razveza zavežljaj i izvadi dva bataka, od koji jedan dade Aleksi. Tako je on s njim svaki put delio hranu, a Aleksa nikada nije imao svoju. Aleksa zatraži i komad lepinje, a onda, preko zalogaja, uz neodređen osmeh, kaza: Ne brini za pismo, sve je u omotu spisa, u Palanci, pod ključem.


Нема коментара:

Постави коментар