Nos priljubljen na
prozorsko okno. Borove grane sjajkaju. Kitina oresila čitav vidik. Vječito
bolešljiva, dahom maglim staklo. Kad se
iskradem, ili izmolim izlazak, spuštam se sa vrha staze. Kroz borovinu, preko
skakaonica, fljas, fljus, ura, juriš...skoro na asfalt, letimo, skoro pod
točkove kamiona. Smetovi su viši od nas. Prokopavmao tunele kroz snijeg, nekih
godina. Sunce, visoko, svijetlo i hladno, blješti. Izdišemo oblačiće svojih
dahova. Upadamo do prepona u prhutavo bijelo. Kad stegne minus, tu na planini,
kad se ne može nigdje, oradujem se. Zima , djeluje, kao sigurna vječnost. Vatre
u pećima, griju modre prste, i svijetle, noću, crvene; plamičci se podižu
visoko zidom. Vrelo srce doma, po cijelu noć plamti, dok se na oknima steže
skrama, mraz pravi zvijezde od inja. I vjetrovi, fijukom brišu, prenoseći lednu prašinu, u
naramcima, rasipajući je kao časove
vječnosti.
Mirišu čajevi, sa ljetnjih
livada, mirišu cjepanice iz podruma. Kad premrzneš, i goriš od vrućice, tjeraju
te da piješ rasol, crven od nara, pun vitamina c. I noću tišina, na dubokom modrom nebu, izaziva vrtoglavicu ako
ležiš na leđima i gledaš u zvijezde. U ledenoj, toploj noći.
Kad si rođen, u takvom
jednom mjesecu kao što je januar, naravno da ti je on kuća.
Za Božić, a slavimo ga
skoro zajedno, svi u zgradi, i sve kao krišom, kad se stariji zaborave, i nije
im na pameti uopšte dječija graja, mi uzimamo bardake, nazdravljamo, vinom,
pivom, rakijom. Posle se valjamo ispod
stolova, i smijemo, smijemo...Svijeće, iz ćoškova razgone vražiće, i mi se
osjećamo kao da nam se netom, otvorio prozor, i prigrlio nas beli dugbradi, On. Snijeg je, i sigurno je
tako, i On na oblaku. I sve svjetlosti su izmiješane. I sve treperi. Od našeg
smijeha, ori se zgrada. Sve dok se neko ne dosjeti; pa oni su se ponapijali!
Daj, vamo, šipku!
Zimi se, za mene, dešavaju
najveća čuda. A čuda uvijek svijetle.
Нема коментара:
Постави коментар