(fragment 88. iz romana u nastajanu)
Stari đavolov pomoćnik slučaj udesio je da se dan otvaranja izložbe amaterskih radova poklopio sa vatrogasnom zabavom koja je, da stvar bude zapetljanija, trebalo da se održi u isto vreme, od 19 časova u prostorijama za takozvane društvene delatnosti smeštene između streljane i biblioteke.
Kad je to saznao Bibliotekar je na neodređeno vreme odložio izložbu.
Bio je ljut.
-Mogli smo lepo da se dogovorimo i da ne uskačemo jedni drugima u termin. Da li oni imaju išta u glavi osim vatre? Oni bi, siguran sam, spaljivali knjige na svojim glupim pokaznim uličnim vežbama a zatim ih gasili nekom nezdravom penom i tako ih potpuno dokrajčili.
Otišao
je u Dobrovljno vatrogasno društvo da vidi šta se može
spasiti.
Domar je bio debeo i krivonog. Prezivao se Klen. Kao
neka riba, mislio je Bbliotekar. Ali i predsednik društva se
prezivao Klen i svi članovi uprave su bili Klenovi.
-Kako to – pitao je domara.
-To je tradicija, s oca na sina – rekao je sa ponosom Stjepan Klen.
-Gde je predsednik?
-Gospodin Antun je bolestan.
-Šta mu je?
-Ne može da hoda. Kao mali, za vreme rata, nije dobijao dovoljno mleka i usled nedostatka kalcijuma noge su ga pod starost izdale.
Bibliotekar je hteo da opsuje, ali je rekao sebi: Lepo se ponašaj. Ti si predstavnik ustanove kulture a oni predstavljaju …
Nije mogao da se seti paralele.
Oni su, reče, najzad, gledajući u vatrogasnom domu neveštu reprodukciju slike Prometeja, obični mali mitomani a svet je umoran od mitova, jer svet može da održi samo umetnost stvaranja.
Našalio se sa domarem.
-Ko je to?
-To je za nas vatrogasce Bog.
-Pa
on je, kažu, dao ljudima vatru a vi je gasite.
Domar nije znao
šta da kaže.
U stvari, pomislio je Bibliotekar, ne sećam se da su ikada gasili bilo šta u gradu. Uglavnom se njihova delatnost svodila na šivenje tamno plavih uniformi sa laentama i povremenog razvlačenja creva za vodu i uzika koji su dopirali do biblioteke:
-Prvi mlaz, vodu daj!
Prvi mlaz bi, verovatno, dao vodu, jer je snažni glas nekog od oficira sa prezimenom Klen odmah potom naređivao drugom mlazu da pusti vodu.
I tako je vatrogasna godišnja zabava dobila prednost u gradskom kalendaru proslava.
-Pitam se – rekao mi je ogorčeno Bibliotekar posle neuspelog dogovora sa vatrogascima – dokle ćemo da robujemo mitovima. Prometej je tobože ukrao vatru od bogova i dao je ljudima. To se sada tumači kao metafora u prevodu – dao je znanje ljudskom rodu. Ali to ne može da bude tačno. Pre oko 700 miliona godina, dakle mnogo, mnogo pre istorije grčkog carstva, Zemlja je bila zaleđena kugla. Utvrđeno je da su vulkani izbacili ogromnu količinu kamenja iz zemljine utrobe u zimskom periodu i ono je onemogućilo biljke da ožive. Bez biljaka nije bilo ni ugljen dioksida a bez njega ni života.
Mnogo hiljada godina docnije pećinskom čoveku je iz ruke ispao kamen i udario o drugi kamen toliko snažno da se javila varnica koja je pala na mrtvu, suvu travu i zapalila je. Prvi čovek je, dakle, sam otkrio vatru.
Bože, kako mrzim kad nas lažu – uzviknuo je.
Larisa Vasiljeva je u tom ternutku stupila, svojim mršavim ali još privlačnim nogama, u biblioteku.
Bez posebnog uvoda izvadila je iz svoje velike crne tašne, pregršt fotografija.
U biblioteci je nastupila tišina. Ja i Bibliotekar imali smo utisak da čujemo otkucaje svojih srca.
Na fotografijama je Larisa potpuno obnažena a crna mačka, kao zla slutnja, sedi joj u krilu skrivajući njene najintimnije predele od očiju posmatrača.
-Kada je to nastalo – pitao je Bibliotekar.
-Davno, ali zamisli da je sada.
-Zašto bih zamišljao bilo šta?
Larisa je bila pripita.
-Zato što sam ja uvek prisutna.
Nama to nije mnogo značilo.
-Upravo pišem roman o svima nama. Ide mi dobro. Stigla sam do sto strana.
Izvadila je list hartije A4 i pročitala nam:
„Na samom rubu naše provincije
raste biološko bespuće. Ljudi i žene se ogledaju isključivo u sopstvenim ogledalima. Pa i tada se plaše da ugledaju svoj penis ili svoju obrijanu vulvu.“
-Dosta – rekao je Biblioetakar. -Dosta je. Literatura je kao svrab. Kad neko počne njome da se bavi, češe se do kraja života.
Shvatili smo da u tome vidi dramu svog supružništva i neuspešan pokušaj da se podmladi vezom sa nepouzdanom Nerom, koja se baš tih dana iz oštre i pronicljive crnke farbom pretvorila u nežnu, bolećivu i milu plavušu.
Larisa je na svoje lepo lice stavuila slatku grimasu neverovanja.
-Svi mi – rekao mi je docnije Bibliotekar – od žena očekujemo bilo šta od istina koje mogu da nam pomognu da razumemo sebe i njih. Ali, to je mit o materici. Stalno nesvesno pokušavamo da se vratimo u nju, onu iz koje smo potekli.
Posle, kad je balerina Larisa kao furija izletela iz biblioteke pitao me je šta mi je zanimljivo u njoj.
Odgovor je izgledao prost i nisam želeo da me zbog njega obuzme stid.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар