(odlomak iz romana u nastajanju "Bibliotekar")
Brica je bio zarđali čovek. Nije u sebi, poput svih nas, nosio potrebu da se muči sa sudbinom. Znao je, najzad, radeći u onoj belo okrečenoj baraci, poslednjoj u nizu do groblja, kako se sve završava. Zbog toga je živeo povučeno.
Sa Spomenkom je živeo kao sa nekim slučajnim saputnikom na putu kojim čovek mora da ide do kraja. Tu se nije moglo očekivati bogznašta.
Brijanje mrtvaca je, mislio je, na neki način slično poslu depilacije, poslu koji je Spomenka neočekivano uspešno razgranavala a to je pokušaj da, makar na kratko, nadjačamo izvesnost naše propadljivosti.
Tu nije bilo mesta za razgovor.
Zato nije voleo da govori o svom poslu.
Bibliotekar je, kako ću docnije saznati od Nere, zamislio da ga ona, na neki način, ne znam koji – mogu samo da pretpostavim, zainteresuje.
Veselom pesmom žene?
Nenaseljenim gnezdom, makar samo naizgled.
Varkom tela poput životinje u trenju.
Bio sam skeptičan prema svemu tome.
Ne zbog Nere koju sam ujutro zatekao u krevetu u biblioteci sa nogama podignutim na jastuku a glavom položenom na pod.
-To je odličan način za otpočinjanje dana. Postaviš sebe naopačke i spreman si za novi dobar dan svete.
Smejali smo se. Skuvao sam kafu. Nisam imao ni zrno šećera.
Nera je u dugoj beloj majici ispod koje su joj se ocrtavale crne gaćice otišla do domara streljane da pozajmi šećer.
Domar je bio čovek u šezdesetim godinama kada se strasti neočekivano razbuktavaju kao da hormoni predosećaju da je sa njima uskoro svršeno. Imao je kratak pogled i oči su mu suzile, jer bio je gladan žene.
Tada se pojavila Nera, šušteći kao labudica krilima u svojoj beloj širokoj majici.
Okruženje je bilo kao stvoreno za ubistvo. Mete, puške, kundaci, municija na zidovima, makete ljudi sa prostreljenim glavama i srcadima. Bio je to svet koji se, takođe, samo na svoj način – okrenuo.
-Komšija – rekla je Nera – Može jedna kašikica šećera na zajam.
Domar, iako ratni vojni invalid, poskočio je sa stolice u kojoj je dremao.
-Može, može -rekao je – ali mora da se plati.
-Ne brinite – rekla je Nera. – Platiću.
-Čime, golotinjo – jeknuo je domar i skočio na nju.
Delovalo je kao scena iz horor filma – pričala mi je posle Nera.
Ona je pokušavala na sve načine da se odbrani. Ugrizla ga je za rame. On je navaljivao kidajući joj gaćice. Udarila ga je kolenom u jaja. On je za trenutak zastao a onda je uhvatio za vrat i počeo da je davi.
Došao sam u poslednjem trenutku da ga odvojim od nje.
-Da li si dobro – pitao sam Neru.
Umesto odgovora Nera je prišla domaru koji je ležao na linoleumskom podu streljane, čučnula i šapnula mu na uvo, ali dovoljno glasno da i ja čujem:
-Sledeći put idemo do kraja. Mog ili tvog. Isto je.
Brica bi, pomislih, bio sasvim saglasan sa takvim stavom.
Ja sam, pak, mislio da je to dobar način da se upropasti doživljaj.
Ne znam čega.
Rekao sam to Neri.
-Ali moraš da razumeš da je odnos između ljudi skoro uvek gubitak. Ljudi rade ono što im prvo padne na pamet.
-Ali davio te je i pritom se uzbudio, onako baš…
-No koment.
Brica je, pomislih, sledeći. Samotni, smrtima obeležen čovek u ukradenoj sobici sa gnezdom žena željnih promena.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар