(fragment 87. iz romana u nastajanju)
Nastradaćemo zbog nečeg nevažnog, rekao mi je Bibliotekar kad sam ga pitao kako je bilo u Grčkoj.
-U povrtku se desilo nešto krajnje banalno. Već smo uredno poslagali svoje kofere i pakete ispred avionskog dela za prtljag, seli na svoja sedišta i pričali neke koještarije koje je trebalo da nam otklone strah od letenja.
Tu je zastao.
-Da li si ikada leteo?
-Ne – rekoh- Ponekad sanjam da letim.
-To se ne računa, naročito ne kod mladih muškaraca. Utvrđeno je odavno da je tu reč samo o seksualnoj želji.
Zatim je nastavio:
-Grci imaju običaj da jednog dana u mesecu iznesu nepotrebne stvari iz svog donaćinstva, ostave ih uz neki stub ili drvo i svakome je dozvoljeno da uzme ono što mu je potrebno, naravno besplatno.
I sad zamisli situaciju, delegat u našoj uglednoj kulturnoj vip ekipi prolazi pored jednog drveta narandži ispod kojeg vidi mali plinski rešo sa plavom bocom, uzima ga, stavlja u kofer i dolazi taksijem na aerodrom.
Bio je to neki Milorad Jakšić bibliotekar iz tek otvorenog ogranka biblioteke na Sajlovu.
Junak – budala. Uošte mislim da su maltene svi junaci teške budale.
Nisam mogao da se uzdržim.
-Nemojte tako, gospodine Šams – rekoh. – Uzmite samo primer Gavrila Principa.
-Čist terorizam. Ali, ne bih o tome, jer mislim da bi junaci trebalo da se rađaju u bolnicama, gde postoje patnje, smrti, jauci, jesaji i smeh. To bi ih, duboko sam uveren, oblikovalo na poseban način koji je mnogo bolji od ovih huškačkih udžbenika istorije.
Gde sam stao?
-U čekanju da avion poleti…
-Bio je to pravi filmski kadar. U avion su ušla tri policajca sa dugim cevima. Jedan je držao besnog psa na povodcu. Išli su između redova klupa i ništa nam nisu govorili. Posle nekoliko minuta obratila nam se stjuardesa oštrim, kreštavim a dotle inače umilnim glasom i objavila da putnik čija je plava platnena torba odmah izađe iz aviona i stane pored nje.
Jakšić, junak – budala, odmah je poslušao. Interesantno je kako su junaci kad ih provale poslušni.
Gopsodine, rekli su, vi ste pokušali da unesete bombu u avion.
Jakšić je tvrdio da je samo pokupio malu plinsku bocu da u njoj izjutra kuva tursku kafu u ranim praznim bibliotečkim časovima.
Ne postoji turska kafa, rekli su mu...i da ne prepričavam. Oduzeli su mu torbu i sve u njoj. Oduzeli su mu čak i pasoš i izdali nekakav dokument o izlasku iz zemlje i zabranu povratka u nju u narednih deset godina.
-Budalaština – rekoh.
-Varaš se, dragi moj. – Reč budalaština više nema nikakvog smisla. Mi prisustvujemo pokušaju da se od takvih ljudi sklonih najblaže rečeno mediokritetskim delima, ovde sad u slučaju likovne i poetske umetnosti -načine ono što ti nazva herojstvom atentatora Principa.
Mislim, sve ovo što ekipa Televizije Beograd sada sprovodi kao dikumentarac o procvatu amaterizma i njihove umetnosti u malim sredinama, nije ništa drugo do podsticanje novog života za koji je potrebno dati stari dobri mirni život.
Naslutio sam na šta cilja.
Kultura time definitivno gubi smisao.
Započeti novi život a prethodno ostaviti stari bez rešenja je klađenje na gubitak.
Ali, pustimo to. Previše sam pričao. Šta se ovde u međuvremenu dešavalo?
Nisam znao šta da mu kažem.
Bule je doneo neki seksulani stmulativ za starije muškarce. Zvao se Johambin. Nekad su ga veterinari davali kravama da im pobude seksualnu želju a posle se utvrdilo da deluje i kod muškaraca.
Smejali
smo se.
Nera je pitala
ko je prvi kupac.
-Vojna tajna – rekao je Bule. – Mogu i tebi, sa popustom, da prodam nekoliko pilula.
-Da pogađam – rekla je Nera. – Botaničar Kurjaković, ona blesa od slikara Šnajder...ko još.
-Zini da ti…
-Šta?
-Kažem.
Smejali smo se opet.
Bibliotekar je zatekao haos u kući. Majka je bila izgladnela a žena je kredom iscrtavala krugove oko zapišanih i zasranih uglova sobe. Spomenka se nije pojavila. Brica joj je to zabranio, posle stizanja poziva na sud.
Bilo je sve toliko mračno početkom jeseni bez ljubavi. A ipak, johanbin, kako mi je poverio Bule, prodavao se odlično.
Postoji život i na drugim planetama, rekao mi je. Mi smo samo scena u svemirskom filmu koji traje sedam biliona svetlosnih godina koliko postoji Bog. Johanbin je sveti Gral naših ubogih ljudi i njihovih ženica.
Nisam mu ništa verovao.
Rekao mi je još da postoji drvo koje dodiruje nebo.
U redu, mislio sam, postoji drvo na koje se popneš i vereš, vereš da bi dodirnuo nebo, ali šta posle.
Odvukao sam Neru iza Bibliotekarevog zvaničnog stola, na krevet kraj prozora koji je gledao u streljanu.
Mislio sam da li ću doživeti Bobliotekarevih četrdeset devet godina starosti, duboke starosti, kako mi se u tom trenutku činilo.
Navalio sam na Neru.
-Šta ti je? Nikad nisi bio nasilan.
-Opstaćemo – rekoh joj.
-Budalo – odgovorila je.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар