(fragment 74. romana u nastajanju pod radnim nasklovom „Bibliotekarev greh“ 2025/2026)
-Najozbiljnije stvari u životu se uvek pojavljaju iznenadno - rekao mi je Bibliotekar posle nekoliko dana. – Zamisli, javio mi se poznati filski režiser Nikola Posavski i rekao da bi želeo da snima dokumentarac povodom sto godina postojanja ove naše biblioteke.
-Biblioteka to svakako zaslužuje – rekao sam.
- Biblioteku čine ljudi i ideje – odgovorio mi je pomalo zamišljen. – Samo, pitam se, kakve se ideje sada kotrljaju oko biblioteke, posle svega.
-Da – rekoh – Dolazile su Gričke vještice. Hoće svoj termin. Svakog petka u ponoć.
-Ne dolazi u obzir. To su romantičarske budalaštine.
-Šta da im kažem?
-Ne znam. Sve više ljudi nas uvlači u nešto što će nas dokrajčiti.
-Šta hoće Posavski?
-Hoće živu ustanovu koja vrvi od različitih aktivnosti poput filatelističkih izložbi, zatim slikarskih pa pesničkih predstavljanja. On hoće sve da snimi i posle u montaži sve izmeša.
-Dobar je. Čuo sam da je dobio neku nagradu…
-A da li si čuo šta je izjavio povodom nje?
-Nisam.
-Rekao je, ako se dobro sećam, da kad radi film ima utisak da je svoj i život ljudi u njemu dao u ruke nekom čarobnjaku i da će taj sve da promeša i napravi nešto za šta on nije odgovoran.
Nikakva snimanja, prema tome, ne dolaze u obzir.
-Novine svašta pišu -odgovorio sam mu pokušavajući da spasim stvar. – Lajf je još dobar. Žene, lepe, dugonoge, bogate, jahte, laki obroci, kuće, posluga i pogled na večni svetli okean.
-Videćemo – odgovorio je. – Moja odgovornost, bez obzira koliko je biblioteka mala, postaje odgovornost za kulturu uopšte. Za veliki fragment jednog teškog vremena. Da li me je neko tražio?
-Dolazio je onaj ražalovani nastavnik likovnog.
-A, Šnajder?Šta je hteo.
-Nije mi rekao. Hoće sa vama u četiri oka. Ne dozvoljavaju mu da se vrati u školu. Toliko sam shvatio.
Bibliotekar je otišao do one dvorišne brvnare u kojoj je živeo i stvarao Šnajder.
Zvono na stubu tik uz penzipnerski klub imena „Dodati cvet srcu“ bilo je, očigledno, jakim udarcem utisnuto u ležište i nije radilo.
Danijel Šams je odlučnim korakom krenuo ka vratima stana slikara Šnajdera.
Vrata su bila od mekog drveta, sa staklima koje je presecao drveni okvir u vidu krsta.
Zalupao je na njih.
Nikakav odgovor nije dolazio iznutra.
Iznenada, kada to nije očekivao, vrata su se otvorila i na njima se pojavila mlada, sasvim mlada devoka ogrnuta nekim šarenim prozračnim velom. Videle su joj se male oštre sise. Detinjaste.
-Ko ste vi?
-Šams.
-Šta hoćete?
-Ko si ti dete – odjednom se narogušio Bibliotekar. – Ko si ti da meni postavljaš takva pitanja? Gde je Šnajder.
-Spava.
-U ovo doba?
-Radili smo naporno.
-Šta misliš ko si.On bi mogao otac da ti bude.
Devojka je zalupila vratima.
-Možda je bolestan – rekao sam mu misleći na slikara.
-Svi smo mi bolesni na svoj način. Evo ti broj telefona onog režisera iz Beograda. Pošto sam ja na bolovanju, ne mogu lično da komuniciram. Kaži mu da nam je žao što moramo da ga odbijemo. Nikakva snimanja. Nikakav publicotet nam sada nije potreban.
-Mislim da on zna.
-Šta zna?
-Da ćete da ga odbijete.Zato je već stigao sa ekipom i snima članice Kluba Gričkih vještica.
Bibliotekar koji, inače, nije psovao rekao je.
-Jebem mu, taj će me oterati u zatvor ili u grob. A nisam napravio ništa. Sve to, vidiš, ide samo. Talože se slike, smisao življenja, istorija malih pokušaja...sve kao zbir pojedinačnih herojstava za koje niko nikada neće znati.
-Nemojte toliko da se uznemiravate. Nije dobro zbog stanja vašeg srca.
-Nemoguće. Nalaze me svuda. I tamo gde ni životinje ne pišaju. Šta hoće od mene. Moje ispovesti? Dobiće ih, ali kad crknem.
Još isto veče posetio je biblioteku čuveni reditelj nagrađivanih dokumentaraca, Nikola Posavski.
-Obezbedite mi sutra onog sjajnog slovenačkog pesnika koji priprema izložbu u vašoj biblioteci.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар