(odlomak iz romana "Bibliotekar")
Tragičan događaj, za koji se ni do dana današnjeg ne zna da li je ubistvo ili samoubistvo, desio se kao u noveli Agate Kristi.
Voz koji bi se mogao zvati i Orijent ekspres postepeno je ubrzavao krećući se ka Baru u Crnoj Gori.
Bio je to rano jutarnji voz koji se nije zaustavljao na usputnim stanicama.
U njega se, po svemu sudeći, bez karte ukrcao mladić sumnjive reputacije. Radoslav S.
Bio je učesnik a često i predvodnik uličnih protesta protiv vlasti a upravo tog dana trebalo je da se javi na odsluženje zatvoprske kazne u Požarevac.
Poznavao sam ga.
Bio je stariji od mene svega dve godine, ali me je maltretirao kad god bi me ugledao.
Tražio je novac, pretio, ponekad potezao pesnicu na mene i slabije.
-Ja sam Robin Hud. Uzimam od vas da bih dao sirotnji.
Jednom me je sačekao ispred kafane u kojoj je pio, uvukao u klozet i skinuo mi odeću ne verujući da nemam ni dinara pri sebi.
Uglavnom, Raša revolucionar, kako smo ga zvali , umesto u Požarevac gde ga je čekala zatvorska ćelija uputio se na crnogorsko primorje računajući da tamo provede leto dok stvar sa njegovom kaznom ne padne u zaborav.
Pošto nije imao kartu a nije želeo da ga kondukter legitimiše ili, ne daj Bože, pozove u pomoć milicionera – stajao je na vratima zadnjeg vagona, sa spoljašnje strane.
Tako su docnije tvrdili neki očevici polaska voza.
Niko ne zna kako i zašto, ali kada je voz, ne smanjujući brzinu, prolazio kroz stanicu u našoj maloj varoši, Raša se odlepio od stepeništa i skočio.
Na njegovu nesreću bilo je to baš naspram betonskog stuba dalekovoda nasađenog tik uz prugu na uzvišenom peronu.
Našli su ga rasutog mozga i tela sklupčanog u položaj fetusa. Imao je dugu smeđu kosu a sat na ruci sa razbijenim kardanom zaustavljen je u 5 sati i 5 minuta.
Tako je glasila zvanična verzija, objavljena u lokalnim novinama.
Nezvanično, pričalo se da ga je neko od njegovih prijatelja, suparnika, a bilo ih je mnogo, koji je takođe bio u tom vozu, jednostavno gurnuo s leđa i tako ga se rešio.
Bibliotekar je imao svoje tumačenje nesrećnog slučaja.
-Klasično ubistvo kakvo se priređuje u haosu koji prati svaki pokušaj prevrata. Nema ni govora o melodrami. Zašto bi se neko ko ima plan, i to dobar plan, da pobegne od zatvorske kazne - samovoljno bacio iz voza u pokretu? Spontanost i nasilje nikada ne idu zajedno.
-Da li ga i sada mrziš – pitao me je znajući za sva maltretiranja koja mi je obesni Radoslav priređivao.
Plašio sam se svog odgovora.
-Da li ne?
-Mislim da je to bilo očekivano -vrdao sam.
Bibliotekar je bio uporan.
-Da bi raščistio sa njim, moraš da budeš iskren u iskazivanju osećanja. Ne možež stalno da bežiš.
-Mrzim ga – rekao sam.
-Iako je mrtav?
-Mrzim ga i uvek ću ga mrzeti.
Ne znam odakle mi to. To je, naravno, neodbranjivo. Ne znam zašto sam ga sada mrzeo, činilo mi se više, nego kad je bio živ.
Bibliotekar je rekao da me razume.
- Vreme nečijeg života često se poklapa sa prirodom vremena -kazao je. – Niko nije kriv.
Nisam se složio.
-Govoriti o pokojnima, koji su za života bili đubrad, sve najlepše je obično licemerje.
Bibliotekar je samo ćutao i gledao u prepune prašnjave rafove sa knjigama.
Najzad je rekao:
-Muškarac mrzi muškarca. Jedino nikad ne može, čak i kad to misli, odistinski da mrzi ženu.
Dok smo razgovarali sedeli smo na terasi malog restorana iznad reke.
Ustali smo da pođemo.
Odjednom, neka žena sa naočarima velikih dioptrija priđe Bibliotekaru i poljubi ga u usta.
-Mrzim te – reče odlazeći.
Bibliotekar je prešao prstima po svojim usnama pipajući ih.
-Predstojeća izložba – samo reče. – Svašta se priča a varoš je prepuna kamufliranog egoizma.
Uostalom, ko je ona.
Da li je član?
-Možda – rekoh. -Ili dugo nije dolazila.
-Proveri.
Odjednom mu se vratilo dobro raspoloženje.
-Popiću još jednu čašu?
Izvadio je iz džepa svog tamnog sakoa bočicu sa lekovima i sjurio u grlo nekoliko, ne brojeći ih.
Sergej Ejzenštejn, jedan od najznačajnijih filmskih reditelja i teoretičara još tridesetih godina prošlog veka kontekst borbe za opštu ideju nije razastirao na nivo drame pojedinca.
Ratnik, muškarac samo je ranjivi pojedinac i kao takav neupotrebljiv.
Revolucija mladih u Parizu 1968. godine samo je raspirila bes feministkinja, koji traje do danas.
Žene od tada daju meru događajima.
One time potvrđuju tezu koja se proteže još od Homerove Ilijade da muškarci na kraju moraju da kukaju i mole.
(92 str. „Velike ljubavi velikih umetnika“ D. Šams)
Za to vreme naša Nerandža ili Nera sa Buletom je besciljno lutala bulevarima Pariza.
Sećala se da su prošle noći sedeli i pili u jednom malom bistrou blizu stare legendarne stanice Sen Lazar. Ujutro nije mogla da pronađe svoj crveni pasoš.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар