(Fragment 82. iz romana u nastajanju)
Bibliotekar je znao da mu sada ne preostaje ništa drugo do čekanja da se nešto, mimo njegove svesne odluku i možda mimo volje, dogodi.
Nije znao šta bi to moglo da bude. Osećao se kao u mišolovci čija su se vrata otvorila, on ušao, a zatim su se vrata zatvorila da bi posle nekog vremena opet bila otvorena. Ali, on se sada plašio da izađe.
Izbegavao je da se gleda u ogledalu jer je naslućivao da bi u njemu video mrzovolju pomešanu sa strahom. Taj strah je, znao je, više od običnog jauka. To je spuštena glava, pogurena leđa i nemoć u glasu.
Šta sam uradio da bih stigao do ovoga, pitao se ne nalazeći odgovor.
Sa majkom odavno nije razgovarao. Bio je zadovoljan kad je okupa, povije kao bebu i nahrani. Starica se polako gasila. Nije više mogla da hoda i izlazi u dvorište.
Tako je bolje, mislio je Bibliotekar. Ne videti i ne znati da nešto što je bilo tvoje sada pripada drugome.
Vojnik i poznati pesnik Zupanc, pojavio se iznenada ispred Bibliotekareve kuće. Ne znajući tačno na koje zvono da stavi prst, stisnuo je celom šakom oba. Naravno, odmah je izletela Spomenka iz dvorišnog stana.
-Ne radimo muške depilacije.
-Tražim gospodina Šamsa. Ovo je njegova kuća, zar ne?
-Kako se uzme.To ćemo još da vidimo.
Spomenka nije znala sa kim priča. Zupanc je bio u civilnom odelu, koje je nekako prošvercovao u kasarnu i koristio ga za izlaske u grad. Delovao je kao zgodan, malo puniji mladi gospodin sa finim crtama lica. Takvi ponekad mogu da budu opasniji od onih sa kojima odmah zbaš kakvog posla imaš, pomislila je i upitala ga bez okolišenja:
-Vi ste inspektor?
-Tako nekako.
Dakle, pogodila sam – reče u sebi. Ima tih službenih likova koji samo tako idu ulicama i odjednom se obruše na nekog sa ilegalnom trgovinom, na neku staricu koja na uglu prodaje cveće ili na neku radnju koja ne može da plaća porez pa radi tajno, po malo, na sitninu što se kaže.
-Kakav inspektor – upita ga pomirena sa tim da je neko anonimno prijavio njenu delatnost.
-Inspektor duša - našalio se pesnik.
-Vi se sprdate sa mnom.
Utom se pojavio i Dalibior Bibliotekar.
Bio je u kratkim pantalonama i beloj atletskoj majici, sa makazama u rukama jer se, kao i obično poslednjih godina, sam šišao.
-Gosn Šams, izvinite što dolazim nenajavljeno. Tražio sam vas u biblioteci, ali nisam uspeo.
-Na bolovanju sam.
Spomenka je slegnula ramenima i šmugnula u svoj stančić. Imala sam sreće, pomislla je. Neka se budala petlja sa Bibliotekarom. Zamlata sa zamlatom.
-Imam za vas jedan zanimljiv predlog – prešao je na stvar Slovenac.
-Ne radim do daljnjeg.
-Molim vas samo da me saslušate. Vi ste razuman čovek a stvar je ozbiljna i može biti korisna.
Bibliotekar je ćutao neko vreme. Nije znao šta da mu odgovori. Kad bi ga neko hvalio, znao je da iza toga običnio sledi traženje neke usluge na koju bi potom nerado pristajao i obično se kajao posle izvesnog vremena.
-Želeo bih da jednom nedeljno u biblioteci držim čas za vaše pesnike amatere. Razume se, gratis. Čuo sam i video, nažalost, šta oni, a naročito dame iz Kruga Gričkih vještica pišu. To je, da izvinitem drek.
-Nisam siguran da će one pristati na to. Svi koji pišu kod nas, misle da su genijalni.
-Rekao bih da je drugačije. Dijametralo drugačije. Stoga sam sastavio mali koncept rada sa njima. One nesumnjivo imaju zrnce talenta, kao što i vi potvrđujete, i ogromnu volju. Vredelo bi ih uputiti. Diskretno. Da ne pomisle da je to diktat. Ne, neka i dalje veruju da pišu svoje pesme i priče. Ali, ako samo jedna ili jedan od njih postane pesnik, istinski pesnik, to će biti ogroman uspeh, moj i vaš. Biblioteka će postati ustanova koji proizvodi umetnost a ne samo mesto konzumiranja umetnosti. Razumete?
Pružio mu je list hartije na kojoj je otkucano na pisaćoj mašini pisalo:
Proglas NE
Ispod su navedene stvari koje pesnik, odnosno pesnikinja nikada ne bi trebalo da piše.
Ne zalasku i izlasku Sunca. To je proces kosmički, ti tu nemaš šta da tražiš.
Ne suzama. „Suze su ti moje rekle sve“, oh ne!
Ne rečima „divno“ i „predivno“. Ništa nije onakvo kako izgleda.
Ne molitve svecima. Oni ne vole udvorice.
Ne patriotizmu. Jer se zemlja ne može voleti umirući. Za nju valja živeti.
Ne slavi prošlih vekova.“Prohujalo sa prdežom“.
Ne vitezovima. Bili su, uglavnom sluge i poturice.
Ne šapatu kojekakvih krila. Prepusti to šišmišu.
Ne „prstohvatu duša“.
Ne „pronađi se u mojim slutnjama“. Šta ako te pronađe?
Ne „biserju tvojih grudi“. Ma koliko zamamne bile..
Ne „ne može te voleti više od mene“. Jer, može.
Ne „nežni lahor golica cveće“. Da nešto vredi, cveće bi bilo jestivo.
Bibliotekar je prestao da čita.
-U redu – rekao je. – Znam šta je Ne. Ali šta je Da?
-Neka pišu o onome što im se dogodilo. To je suština pisanja. Ali, to ćemo na časovima -rekao je pesnk Zupanc. – Kad možemo početi? Ja sam kao zapeta puška.
-Ne znam. Moraću da razmislim.
U stvari, hteo je da se konsultuje sa nekim, ali nije znao sa kime.
Opet to beskonačno čekanje.
Ušao je u kuću.
Kroz prozor je video pesnika Zupanca. Predomišljao se kuda da ode.
Posle nekoliko minuta ponovo je pozvonio. Ovog puta pogodio je zvono sa latiničnim slovima Shams.
- Imam nešto za vas – rekao je ljutitom Bibliotekaru. – Zaboravio sam da vam odmah predam.
-Nema potrebe – rekao je Bibliotekar.
-Moja pesnička knjiga. Ura uran.
-Hvala – rekao je Bibliotekar.
Slovenački pesnik je bio vidno razočaran.
Bibliotekar je hteo da se vrati, da ga pozove možda čak i na ručak, ali se onda setio da bi to bio znak podrške i da taj znak ne bi ostao neprepoznat i mogao bi da mu dodatno naškodi te samo reče:
-Idite, Zupanc. I nemojte m više nikada kucati na vrata i uznemiravati me. Moja majka je vrlo stara. Moja žena je depresivna i svega se plaši.
-Ali vi, Šams, vi se ne plašite. Vi znate značaj literature. Ona često uspeva da nadomesti život, pogotovo traumatičan život o kome mi upravo govorite.
Posle ovih velikih reči Zupanc iznenada zaastade, pogleda zabezeknuto Bibliotekara i iz sve snage zategnutim srednjim prstom lupi mu čveger po sred glave.
-Ošišali ste se – reče poeta iznenadno detinjasto radostan.
Bibliotekaru se svet zavrteo pred očima. Kako se ono kaže: video je sve zvezde.
-Ja nikad nigde nisam putovao, reče iznenada. Vreme je, jer samo kad čovek putuje zvezde drže isto rastojanje na nebu a smrt ostaje mlada.
Tako mu je bilo potrebno bekstvo od naslućivanja smrti u toj kući.
-Kad otputujem biće kao da me nema i svi pesnici će mi se pokloniti. Neko će lupiti šakom u izlog zatvorene biblioteke i proderati se:
-Ničega nema, ali sve će nastati posle…
Dalje je bilo nečitko.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар