(odlomak iz romana u nastajanju "Bibliotekarev greh", fragment 75,.)
Zašto se ljudi bave unetnošću?
Postoji milion drugih poslova, ako smem da umetnost nazovem poslom, kojima ljudi mogu da se izraze. Uveren sam da je to samo zbog toga što umetnost, za razliku od svega drugog, govori više nego što možemo da razumemo.
A što se tiče samog umetnika, ubeđen sam da on ne može da kaže ništa o poreklu ideje za svoje delo, jer on je ono što Maks Ernst, tvrdi naslovom svog nadrealističkog kolažnog romana „Biće sa 100 glava“. Hoću da kažem kako umetnost stvaraju nepoznate sile.
Sledećeg dana oko podneva, u mrtvom uglu vremena, kada niko zbog žege ne dolazi – u biblioteku su nahrupila dva sredovečna muškarca i predstavili se. Jedan, onaj mlađi i okretniji, je rekao da je Jole Dularski i da je pomoćnik reditelja Posavskog a drugi je bio scenograf Vučković. Ne sećam mu se imena.
Detaljno su pregledali sve zidove, otvarali prozore da vidi količinu svetla, zagledali nekoliko starih vešplav reprodukcija. Kod jedne su se naročito zadržali. Bila je to uraljena novinska fotografija slike „Anđelov glas“ Žan Fransoa Mijea ili Miljea (potpis je izvetrio). Na njoj su prikazani seljak i seljanka koji se mole u predvečerje na njivi iz koje vade krompir dok se u pozadini vidi toranj crkve čije zvono, najverovatnije, poziva na večernju službu.
-Ovo je sjajno – rekao je Dularski. – Odakle vam ovo?
Odgovorio sam da ne znam.
-Uzećemo ovu reprodukciju da bismo je uvećali.
Scenograf je dodao da bi trebalo reorganizovati celokupoan izgled biblioteke.
-Pretrpana je. To stvara utisak konačnosti, a to ne želimo, zar ne? Potrebno je neke rafove isprazniti.
Pomoćnik reditelja je sve vreme zagledao sliku seljaka u polju.
-Ova crkva u daljini…I zvono zbog kojeg se ovi bedni ljudi mole je upravo ono što nam je potrebno za dokumentarni film.
-Kako vi zovete to večernje zvono?
-Angelus – rekoh neodlučno.
-Katolici – upita Vučković.
-Ovo je katolička varoš. Bila nekad. Ali ova fotografija, čoveče! Ona je naprosto sjajna.
Angelus ili zov anđela. To mora da bude naslov našeg filma. Predložiću to Nikoli. Zov anđela je suština zbog koje se ljudi uopšte bave umetnošču, ma koliko to skromno bilo.
Bibliotekara sam obavestio o njihovim namerama.
Iznenada pojavio se švercer Bulić i ponudio se da im bude vodič kroz istoriju i sadašnjicu varoši.
Bulić je bio vanvremenski. Pojavljivao bi se u nekim periodima a zatim nestajao da bi se posle nekim čudom opet pojavio.
Rekao sam mu da je Bibliotekar protiv svakog snimanja.
-Šta hoće? Da se valjamo u blatu kao do sada? Uzdigni se bar ti, mamicu ti. Nisi žensko.
Pogledao sam ga pažljivije. Iz nozdrva su mu štrčale dlake.
-Ovo je naše nasleđe – groktao je. – Nije njegova prćija.
Pomoćnik reditelja i scenograf su pakovali u svoje velike crne torbe knjige i slike koje su im, kako rekoše uzgred, neophodne za film.
Sve je izgledalo unapred organizovano.
Pre nego što su otišli čuo sam pomoćnika reditelja kako pita Bulića.
-Ima li ovde bar nešto da se kresne?
Nisam čuo Buletov odgovor. Čuo sam samo pomoćnikov smeh i ono kad je rekao:
-Dovoljno da budeš muško.
Bibliotekar je sutradan ujutro, odmah po otvaranju, dojezdio na Lasti.
-Šta misle ti idioti? Deca nemaju knjige za školu. Plate su mizerne. Žene su domaćice bez novčane nadoknade. A ti...ti si moj naslednik. Ne smeš da se valjaš u tom blatu. Ja neću još dugo. Majka je zamalo gotova. Žena je prestala da govori. Ne sa mnom, nego sa svima. Policija me ispituje. Stanar planira da me dokrajči. Konačno je dokazano da…
Nije dovršio.
-Da li ti nešto od ovoga ulazi u glavu?
Ćutao sam.
-Kurac ti ulazi – rekao je. – Samo misliš na onu, onu… Zar ne vidiš da ima tanke noge i mršave usne? Kosa joj je nagorela od stalnog farbanja. Crna je dole, debilu. Rasturena od muškog. To je vaš novi svet.
Još više sam ćutao.
-Filmadžije – rekao je – mogu da snimaju porniće, što se mene tiče. A ostalo – nema bez odobrenja. Ja da ostanem bez posla zbog velilanja amaterske umetnosti i neke nove masovne luosti, ne pada mi na pamet.
Sutra biblioteka neće raditi.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар