(fragment 85. romana u nastajanju)
Reditelj Dokumentarnog programa Televizije Beograd Posavski i njegovi pomoćnici želeli su da okončaju snimanje o amaterizmu u gradiću, a zamislili su da to bude razgovor sa Bibliotekarom.
Ovaj se stalno izvlačio lažnim izgovorima da nema vremena, da je bolestan, da mora da obilazi staračke domove u koje će da smesti majku i slično.
-Ne želim da budem kao oni -priznao mi je.
Nisam shvatao.
-Ljudi će sedeti ispred televizora i, ako ne polude i prebace kanal, gledati nas kao neandertalce koji pokušavaju da uklešu neku poruku u kamenu. Knjige nikoga ne interesuju. One koje interesuju - ljudi žigošu kao osobe na svoju ruku, osobe koje nisu svoje. Mi živimo od poslednjih ludaka i čudaka i zanesenjaka.
Trebalo ga je razumeti. Njegova žena je, kako je on svima pričao, morala na psihijatrijsku kliniku u Novom Kneževcu jer nije želela da uzima lekove.
-Možda je u pravu – rekao je. -Danas je potrebna hrabrost da se kaže ne.
Subotom je autobusom odlazio da je poseti. Odneo bi joj voće i knjigu. Još jedino je volela da čita francuske pisce.
Prošli put odneo joj je novinski članak objavljen u Lajfu o životu u Parizu 1920 do 1930 godine.
To su bile godine -rekao mi je – kada je svetska književna elita pobegla od rata, revolucija i celog sveta i naselila 80 arondmisana Pariza pretvorivši ga u vrt stvaranja i ljubavi.
Amerikanci, Rusi, Jevreji, Poljlaci su samo stvarali.
Imali su žene i mnogo dece. Fineganovo bdenje koje slika mitsku istoriju čovečanstva napisao je Džojs upravu u tom mirnom okruženju, u toj komuni poraženih ljudi sličnih ideja.
Nama ovde je upravo to sada potrebno. Mir bez progonitelja.
Uzgred, dobio sam poziv za suđenje u vezi sa mojim odgriženim prstom.
-Sada ste dobro. Prst je, kako vidim, srastao.
-To ti se samo tako čini. Ništa više nije isto. Ukupno stanje mi se stalno pogoršava. To sam rekao i lekarskoj komisiji. Odredili su mi da radim samo pola radnog vremena. Polovinu ja, polovinu ti. Suština postojanja biblioteke u ovom vremenu je zaštititi tradicionalne vrednosti od prostitucije duha.
-Mislim da će televizijska ekipa biti zadovoljna tim odgovorom.
-Oni nisu važni.Televizia je samo deo posledica tog poroka.
-Šta ćemo sa izložbom. Slikari i fotografi me stalno zapitkuju.
-Izložbe će biti. Kad bismo je zabranili, to bi bio njihov trijumf. Ali desiće se 24. decembra, kad većina stanovnika slavi badnje veče. Sutradan je Božić, neradni dan a zatim Nova godina.
-Ko će biti selektor. I to me pitaju.
-Biće pesnik Zupanc.
-On? Pa taj će sve da razvali.
-Verovatno, ali u vreme hrišćanskog pomirenja i radosti Hristovog rođenja, šteta će da bude minimalna.
-Kotizacija?
-Pedeset maraka po autoru. Sav prihod ide u humanitarne svrhe. Novac ćemo da damo deci bez roditelja u domu u Kameničkom parku.
Sutradan, po dolasku u biblioteku, sada po novom radnom vremenu, u osam izjutra, Bibkiotekar je zatekao kokošku prelomljene šije na pragu.
Kokoška je još mrdala.
Bibliotekar nije znao šta da radi s njom i šta to uopšte znači. Rekao sam mu da je najbolje da je prekolje i očisti pa ispeče.
-To bi bilo kao da prebrišem svoju prišlost.
Taj nož koji je zaklao kokošku je isti koji kolje sve, decu, žene, neistomišljenke, izmišljene i stvarne neprijatelje.
Uzmi svesku i olovku i zapiši sve, datum, vreme, događaj.
-Zašto?
-Samo pisanje traje. Ženske su za herbarijum kada ostariš. Uzgred, obećao si mi pištolj Još ga čekam.
-Postoji jedan sa izbrisanim brojem – rekoh.- Ali, šta će vam? Još ste mladi, zdravi i pravi.
-Svi se prave da se ne boje smrti.
Nisam ga razumeo.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар