(fragment 84 romana u nastajanju)
Danima posle noćnog događaja sa misterioznim automobilom ipsred kuće Bibliotekar se pitao zašto neko od njega hoće da napravi neprijatelja.
Očigedno je da neko motri na mene - mislio je. Ali, pitanje je ko bi to mogao da bude i zašto. Policija nije imala razloga. Uostalom, zar nije na svoju sramotu i svakako moralnu štetu pristao da sarađuje sa njom u otkrivanju eventualne zavere koja bi srušila predsednika i režim.
U to da postoji i neko ko kontroliše policiju nije želeo da poveruje. Jer, kuda bi to vodilo?
Onda bi trebalo imati i specijalni odred koji bi kontrolisao bezbednosne službe koje kontrolišu policiju a zatim specijalnu policiju koja bi kontrolisala taj specijalni odred za ontrolu specijalnih policijskih odreda…
To ga je sluđivalo.
Mogu me uhapsiti bez razloga, bar ne meni poznatog i optužiti za bilo šta.
Vremena su strašna. U San Francisku su studenti pokrenuli revoluciju protiv vladajućeg potrošačkog sistema. To se polako prelivalo iz zemlje u zemlju i stoglo do nas.
Studenti protestuju. Biblioteka, srećom, ne radi tako da me, mislio je, ne mogu povezati sa buntom mladih.
Činilo mu se da je najbolje da o tome porazgovara sa nastavnikom Kurjakovićem. On mu se činio najprikladnijom osobom. Bio je smiren, ozbiljan i razmišljao je o budućnosti na neki svoj način koji je bio izvan svih naučnih i zvaničnih tokova.
I nije pogrešio.
Nastavnik biologije se potpuno posvetio prirodi od kako su ga nastavnice srpskog i književnosti odbile. On sa njima nije ni želeo, tako je priznao Bibliotekaru, ozbiljnu vezu koja bi podrazumevala brak, rasturanje porodica, podelu imovine, žučne svađe, cepanje deteta na pola i slične mučne stvari koje se tada događaju. Ne, njemu su, rekao je, one, obe, ne samo jedna, potrebne samo iz jednog razloga a on je da vidi da dani njegovog života nisu postali lišće koje samo pada.
Samo toliko.
-Da li tražim mnogo – pitao je Bibliotekara.
-I meni dani prolaze uzalud – odgovorio mu je ovaj. – Znaš, ponekad se pitam šta ću reći onom gore, na nebu, kad jednog dana dospem tamo. Pitaće me kako sam živeo? Šta da mu kažem. Pitaće me da li si verovao u mene. Šta da mu kažem.
Nastavnik biologije Kurjaković je samo klimao svojom kratkom sedom bradicom u znak odobravanja.
-Ne smemo da osećamo samilost prema samima sebi – rekao je.
-Ja sam hrišćanin – rekao je Bibliotekar. – Umereni hrišćanin. Ali, šta ukoliko me, kad umrem i odem na onaj svet, tamo ne dočeka Gospod i Isus Hrist s njegove desne strane nego Valjahala, pijani ludi bog Vikinga sa sekirom i upita me u šta si verovao? Šta da mu kažem? Šta, kad on zna da mi verujemo u ono što su nas naučili da verujemo. I nikad se nismo usudili da verujemo u nešto izvan toga, koje, možda, postoji?
Nastavnik biologoje je dlanom prešao preko očiju. Bile su orošene znojem koji je kapljao sa njegovog sve izduženijeg čela.
-Hvala ti, prijatelju, što si otpio malo gorčine i iz moje čaše – rekao je Bibliotekaru.
-Šta bi ti da si na mom mestu?
-Vidiš, ne interesuju me u seksulanom smislu više one kapricioze profesorke. Pustiću ih da žive u jalovom svetu Jesenjina ili Nabokova. Ja želim samo da nađem sreću u malim travama, malim cvetovima, malim korovima.
Bibliotekaru je bilo jasno da to ne može biti sve.
-Bog neće dopustiti da nijedno seme propadne – rekao je botaničar. -Međutim, sada se zaista dešava nešto kao kraj ljudskog roda. Pogledaj samo koliko se pedera rađa.
Bibliotekar je pretrnuo. Nije bio peder, ali više se nije interesovao ni za žene. Bojao se mogućnosti da se, pošto je još osećao mušku snagu u preponama, okrene muškima.
-Od kako je iz San Franciska krenuo ovaj hipo pokret, gde se ne zna ko koga, da izvineš, jebe – od tada žene koriste kontraceptivne pilule u milijarditim ciframa. Uzmu ih uveče, spavaju sa jednim ili drugum, a najčešće sa svima i posle se lepo popišaju u klozetsku šolju. Kontraceptivne pilule su, kao što je poznato, bazirane na hormonskim elementima i tako ti izmenjeni hormoni lepo plutaju našim rekama, talože se i odlaze u gradske vodovode. Zatim druge žene, trudnice, piju vodu iz česme i unose te iskrivljene hormone u svoje telo. Posle toga se svi čudimo što se rađa toliko pedera.
-Hoćeš da kažeš da se tu sada ništa ne može učiniti.
-Ne znam. Videćemo.
Revolucija uvek pojede svoju decu sa svim njihovim pelenama.
Nera je došla u biblioteka petnaest minuta iza osam uveče.
Toliko se smejala da sam mislio da je droirana.
-Jebote – rekla je u pauzi – oni su verovali da drže stvari u svojim rukama, da upravljaju našom stvarnošću ne postojimo, da smo izumiruća vrsta koja ne želi da raste pod njihovom senkom.
Biblotekar, koje je uvek jedno oko držao nad bibliotekom, pitao me je:
-Da li ti se Nerandža sviđa radi sviđanja ili stvarno?
Bio sam svestan da je to igra između nas troje i da u njoj niko neće pobediti jer nam je nedostajalo hrabrosti.
Bilo je besmisleno. Bio sam mlađi od njega petnaest godina. Njegova ljubomora je bila bezdan u koji se on utapao a nikoga nije bilo da mu pruži ruku. Žena, majka, prijatelji ...sve je bilo kao pre njegovog rođenja, bez trikova moći. Samo izgubljenost, mučnina u želucu, govnima umrljana klozetska šolja.
Nera je bila osunčan trenutak leta u staklenom zvonu koje je zvonilo kratko i nisam tada još raspoznavao znake koje zvona šalju.
-Možda svako ima svog drugačijeg boga - rekao mi je sutradan Bibliotekar.
Nisam bio religiozan.Čak ni na kraju dana. Radovao sam se novom iskušenju.
-Uskoro biblioteka ponovo radi. Objavi to svima – rekao mi je Bibliotekar nekako svečano ozbljan, skoro polumrtav.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар