(fragment 83 romana u nastajanju)

Ideja o putovanjima bila je sasvim utopistička, jer on beše vrabac koji ni zimi ne napušta strehu. Za razliku od lastavica, toliko opevanih.
Bilo je oko ponoći kada se jedan automobil zaustavio ispred njegove kuće.
Bibliotekar je skočio iz kreveta. Ionako nije mogao da spava čvrsto. Bio je radoznao i pomalo uplašen.
Odmakao je zavesu, malo, tek toliko da vidi šta se napolju dešava.
Nije se dešavalo ništa neobično.
Automobil je radio u mestu, ali svetla su ostala uključena.
Mislio je da je reč o nestrpljivom ljubavnom paru. Dešavalo se to već. Vide povelik usamljen parking ispred kuće u mraku, skrenu i na brzinu se kresnu na zadnjem sedištu.
Međutim, ništa od toga se nije dešavalo.
Bibliotekar je tada pomislio da je neki umorni vozač,odlučio da tu predahne, pre nego što nastavi dalek put.
Prolazili su minuti.
Zašto ne ugasi ta duga svetla koja mu biju direktno u spavaću sobu? Srećom, žena je spavala sa dobrom dozom popijenog melatonina a majka ionako nije ništa razumevala.
Neverovatno je koliko je čovek prepušteniji sam sebi noću. Mnogo više nego danju kada mu je mozak natrunjen drugim ljudima i tuđim događajima.
Uprkos tome, voleo je voleo noć. Iza nje je uvek dolazio dan.
Iz parkiranog automobila se čula glasna muzika. To očigledno nije umorni vozač koji pokušava da odrema pre nego što nastavi put.
Ali, nije mogao da zna ko je.
Pomislio je na novi univerzalni jezik upozorenja.
Šta neko hoće da mu poruči?
Ko je to uopšte?
Noćne stvari su mutne.
Možda je vozač primetio da ga osmatram, pomisli u jednom momentu i vrati se u krevet.
Ne zna kad je automobilista otišao.
Ujutro je na parkingu video samo mrlju ulja.
Osećao je sve veću nelagodu zbog svog posla koji se, od tako mirnog, građanskog lagano pretvarao u nekakvu patradigmu obračuna sa spečenim, okorelim i teško pokretljivim modelima literature.
Volt Vitman, pomisli.
To mora da je bio njegov duh.
Duh čoveka koji je još krajem prošlog, devetnaestog veka, razbio duplo ogledalo stiha na prozu i poeziju bez rime.
Sećao se tih stihova.
Ja svetkujem samoga sebe i pevam samoga sebe
a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti
jer svaki atom koji pripada meni, pripada tekođe i tebi.
Ja ležim i lagodno traćim vreme
opažajući vlat letnje trave.,
moj jezik, svaki gram moje krvi, stvoren je
od ove zemlje koja rađa
i prima u goste dobro i zlo…
-Prate vas i hoće da to znate – rekao sam Bibliotekaru.
-Otkud ti to znaš?
-Čitam krimiće.
-I šta ja sad da radim. Da postanem dobrovoljni davalac krvi? Šta?
Voleo sam Bibliotekara.Što je bio slabiji, više sam ga voleo. Jednog dana, pomišljao sam, svakako ću i ja biti toliko razdeljen između onoga što mogu i onoga što želim.
-Morate se preispitati – rekao sM mu.
-Oni misle da sam peder. Zbog onog homoseksualca, pesnika Zupanca?
-Od sada ću ih snimati Lajkom – reće.
-Pretražiće sve vaše fotografije, a vi to nećete moći ni znati.
Bibliotekar je prebledeo.
-Zar sve?
-Oni sve mogu, samo ako hoće.
-Ja tu čuvam samo privatne stvari.
-Da li ste se kao mlad tukli? Jeste. I ja sam. Mislo sam da je tuča kao u kaubojskim fimovima, pesnicom u bradu. Ali, ne. Tuča je danas noga u jaja, šaka u grkljan, ubiti pre njega nego on ubije tebe.Lopata, ašov, kalašnjikov sa prigušivačem. Nema milosti.
Bibliotekar reče:
-Zar i oni nasrću na kuću?!
(nastaviće se)