среда, 2. јул 2025.

MILAN TODOROV: LAMANŠ

Gazdarica malog pansionata u kome su odseli je bila neoprezna. Svideli su joj se, unela je podatke o njima u boravišnu prijavu, ali im je vratila dokumente na njihovu molbu.

-Da se slobodno krećemo najlepšim gradom na svetu.

Gazdarica ih je pitala da li možda traže posao. Pritom je posmatrala Neru sa ljubaznim osmehom.

-Za sada ne – rekao je Bule.

Ujutro, kad je trebalo da krenu Nerinog pasoša nigde nije bilo.

Do podneva obišli su sva mesta na kojima su bili prethodne večri.

Niko nije našao takav dokument.

Razmišljali su da odu u policiju.

Jedna velika kameno oblačna zgrada žandarmerije nalazila se upravo na Jelisejskim poljima.

Otišli su motorom do nje.

Ispred zgrade mirno su šetale lepe devojke različitih boja koža. Nosile su miniće i vrtele na isti način malim Dior tašnicama.

Mladi žandarmi koji su stajali ispred ulaza u policiju ponašali su se kao da ih to nimalo ne zanima.

U poslednjem trenutku su odlučili da ne uđu u tu policijsku kasarnu nego da sednu u obližnji kafe i popiju nešto.

-Gladna sam – rekla je Nera.

-Hoćeš kanape sa haringom?

-Nisam to nikad jela.

-Mislim da se nećemo pokajati.

Naručili su kanapee i vodu.

Konobarica, neka Afrikanka, pogledavala ih je podozrivo.

-Ko je jebe – rekao je Bule.

Nera se složila. Bila je lepa i mirisala sveže uprkos prepodnevnoj jurnjavi.

Bule se znojio. Telo mu je bilo mlohavo, prsa prošarana sedim dlakama a niz opuštenu kožu stomaka slivao mu se znoj.

Afrikanka se verovatno pitala šta će takva lepotica sa takvim debeljkom.

Donela im je doručak, sela za polukružni stakleni šank i upiljila pogled u zid na kome je oslikan Lamanš.

Bila je to reprodukcija crteža Londre, nepoznatog autora iz 18. veka. Mornari su sedeli na dokovima, dok su brodovi poigravali na velikim modrim i srebrnim talasima okeana.

Nisu imali mnogo novca.

Bule je razmišljao kako da prevare debelu sumnjičavu Afrikanku.

-Nemoj – rekla je Nera. – To će joj gazda odbiti od plate a ona, možda, tim francima hrani decu u nekoj francuskoj koloniji.

-Šta misliš da li je strašnije to što je ovde ponižavaju ili tamo gde je odrasla bez mogućnosti da zaradi novac za život.

-Pravo da ti kažem – rekla je Nera vrteći kažiprstom oko vrha staklene čaše sa vodom – mislim na one devojke ispred žandarmerije na Šanzelizeu.

-Kurve?

-Kakva je razlika između titule kurve i titiule baronice?

-Ne znam – priznao je Bule. – Nikad nisam imao baronicu.

A onda je u ekspres restoran ušao jedan stariji gospodin, besprekorno elegantan, uredan i, sudeći po pogledu koji je odmah bacio na Neru, još aktivan kao muškarac.

-Idemo – rekao je Bule. – Sada je pravi trenutak.

Stariji gospodin im se nasmešio.

Afrikanka je prišla i zatražila da naplati.

Gospodin za šankom joj je mahnuo rukom simbolilički pokazujući da će on izravnati taj račun.

Bule se uhvatio za zadnji džep farmerica tobože u nameri da izvadi novčanik.

Nera je prišla gospodinu i zagrila ga kratko, brzo, gotovo bez dodira.

Starac je rekao:

-Merci madmoazel, mersi boku.

-Kako si mogla – pitao je kad su izašli Bule. – Stariji je od tvog oca.

-Vama muškarcima su godine važne, a nama je važno samo koliko je muškarac zaista muškarac, pa imao ma i tri stotine godina.

Seli su na motor.

Nerine duge preplanule noge, starac u staklu restorana, oči crne devojke sve to je činilo da se osećaju kao pod staklenim zvonom.

Otišli su u onaj mali privatni hotel i legli prethodno spojivši dva kreveta za samce.

Na komodi iznad kreveta stajali su netaknuti diskovi sa porno filmovima.

-Volim kad si na sedištu iza mene – rekao je Bule pripaljujući cigaretu, naravno.

-Da li znaš šta ja volim?

Bule je bio zatečen.

-Volim muškarce koji se rastaju, koji svesno odlaze od svojih naviknutih žena.

-Zašto – pitao je Bule – ne razumem.

-Ni ja ne razumem – rekkla je Nera i okrenula se na drugu stranu kreveta, bez tuširanja, bez dodatnih dodira.


(nastaviće se)














































уторак, 1. јул 2025.

MILAN TODOROV: DOGAĐAJ U NOVOM ORIJENT EKSPRESU

 


(odlomak iz romana "Bibliotekar")

Tragičan događaj, za koji se ni do dana današnjeg ne zna da li je ubistvo ili samoubistvo, desio se kao u noveli Agate Kristi.

Voz koji bi se mogao zvati i Orijent ekspres postepeno je ubrzavao krećući se ka Baru u Crnoj Gori.

Bio je to rano jutarnji voz koji se nije zaustavljao na usputnim stanicama.

U njega se, po svemu sudeći, bez karte ukrcao mladić sumnjive reputacije. Radoslav S.

Bio je učesnik a često i predvodnik uličnih protesta protiv vlasti a upravo tog dana trebalo je da se javi na odsluženje zatvoprske kazne u Požarevac.

Poznavao sam ga.

Bio je stariji od mene svega dve godine, ali me je maltretirao kad god bi me ugledao.

Tražio je novac, pretio, ponekad potezao pesnicu na mene i slabije.

-Ja sam Robin Hud. Uzimam od vas da bih dao sirotnji.

Jednom me je sačekao ispred kafane u kojoj je pio, uvukao u klozet i skinuo mi odeću ne verujući da nemam ni dinara pri sebi.

Uglavnom, Raša revolucionar, kako smo ga zvali , umesto u Požarevac gde ga je čekala zatvorska ćelija uputio se na crnogorsko primorje računajući da tamo provede leto dok stvar sa njegovom kaznom ne padne u zaborav.

Pošto nije imao kartu a nije želeo da ga kondukter legitimiše ili, ne daj Bože, pozove u pomoć milicionera – stajao je na vratima zadnjeg vagona, sa spoljašnje strane.

Tako su docnije tvrdili neki očevici polaska voza.

Niko ne zna kako i zašto, ali kada je voz, ne smanjujući brzinu, prolazio kroz stanicu u našoj maloj varoši, Raša se odlepio od stepeništa i skočio.

Na njegovu nesreću bilo je to baš naspram betonskog stuba dalekovoda nasađenog tik uz prugu na uzvišenom peronu.

Našli su ga rasutog mozga i tela sklupčanog u položaj fetusa. Imao je dugu smeđu kosu a sat na ruci sa razbijenim kardanom zaustavljen je u 5 sati i 5 minuta.

Tako je glasila zvanična verzija, objavljena u lokalnim novinama.

Nezvanično, pričalo se da ga je neko od njegovih prijatelja, suparnika, a bilo ih je mnogo, koji je takođe bio u tom vozu, jednostavno gurnuo s leđa i tako ga se rešio.

Bibliotekar je imao svoje tumačenje nesrećnog slučaja.

-Klasično ubistvo kakvo se priređuje u haosu koji prati svaki pokušaj prevrata. Nema ni govora o melodrami. Zašto bi se neko ko ima plan, i to dobar plan, da pobegne od zatvorske kazne - samovoljno bacio iz voza u pokretu? Spontanost i nasilje nikada ne idu zajedno.

-Da li ga i sada mrziš – pitao me je znajući za sva maltretiranja koja mi je obesni Radoslav priređivao.

Plašio sam se svog odgovora.

-Da li ne?

-Mislim da je to bilo očekivano -vrdao sam.

Bibliotekar je bio uporan.

-Da bi raščistio sa njim, moraš da budeš iskren u iskazivanju osećanja. Ne možež stalno da bežiš.

-Mrzim ga – rekao sam.

-Iako je mrtav?

-Mrzim ga i uvek ću ga mrzeti.

Ne znam odakle mi to. To je, naravno, neodbranjivo. Ne znam zašto sam ga sada mrzeo, činilo mi se više, nego kad je bio živ.

Bibliotekar je rekao da me razume.

- Vreme nečijeg života često se poklapa sa prirodom vremena -kazao je. – Niko nije kriv.

Nisam se složio.

-Govoriti o pokojnima, koji su za života bili đubrad, sve najlepše je obično licemerje.

Bibliotekar je samo ćutao i gledao u prepune prašnjave rafove sa knjigama.

Najzad je rekao:

-Muškarac mrzi muškarca. Jedino nikad ne može, čak i kad to misli, odistinski da mrzi ženu.

Dok smo razgovarali sedeli smo na terasi malog restorana iznad reke.

Ustali smo da pođemo.

Odjednom, neka žena sa naočarima velikih dioptrija priđe Bibliotekaru i poljubi ga u usta.

-Mrzim te – reče odlazeći.

Bibliotekar je prešao prstima po svojim usnama pipajući ih.

-Predstojeća izložba – samo reče. – Svašta se priča a varoš je prepuna kamufliranog egoizma.

Uostalom, ko je ona.

Da li je član?

-Možda – rekoh. -Ili dugo nije dolazila.

-Proveri.

Odjednom mu se vratilo dobro raspoloženje.

-Popiću još jednu čašu?

Izvadio je iz džepa svog tamnog sakoa bočicu sa lekovima i sjurio u grlo nekoliko, ne brojeći ih.


Sergej Ejzenštejn, jedan od najznačajnijih filmskih reditelja i teoretičara još tridesetih godina prošlog veka kontekst borbe za opštu ideju nije razastirao na nivo drame pojedinca.

Ratnik, muškarac samo je ranjivi pojedinac i kao takav neupotrebljiv.

Revolucija mladih u Parizu 1968. godine samo je raspirila bes feministkinja, koji traje do danas.

Žene od tada daju meru događajima.

One time potvrđuju tezu koja se proteže još od Homerove Ilijade da muškarci na kraju moraju da kukaju i mole.


(92 str. „Velike ljubavi velikih umetnika“ D. Šams)



Za to vreme naša Nerandža ili Nera sa Buletom je besciljno lutala bulevarima Pariza.

Sećala se da su prošle noći sedeli i pili u jednom malom bistrou blizu stare legendarne stanice Sen Lazar. Ujutro nije mogla da pronađe svoj crveni pasoš.

(nastaviće se)