Ruže sklapaju latice pred veče.
Primetio sam to skoro i sad
ne znam šta bih sa tim saznanjem.
To postaje tajna
kao i toliko dugih stvari
koje ostaju tajna
ali samo u stvarnosti.
U nekom drugom kosmosu
u kome su bića oslobođena sile
zemljine pristojnosti
slika se izoštrava.
Na njoj sam ja
moja gavran kosa
moja kruta mladost
zbog toga
lomna poput euharistije
koja se stavlja pod jezik
za oprost i pokajanje ili sam
kao nitroglicerin
meka opna cveta
sam sam.
A ko si ti?
Koliko gubitaka mi donosiš?
Zastave, sveci
dolazak jeseni.
Slepoočnica.
Nevidelica...
Idem da spavam.
Moliću se za život
za kuću
za tugu
za nas
mrvice ražanog hleba
iz Lidla.
Нема коментара:
Постави коментар