субота, 11. фебруар 2012.

ANTOLOGIJA SRPSKE SATIRIČNE PRIČE (5)

BRANA CRNČEVIĆ
SIDONOVO BRDO


Život je Cigane, beznačajne svima i vesele kao pasji rep, bacio na kraj grada u rošave, naherene i neukusno namazane čatrlje od daske i blata pomešanog s plevom. Iza ciganskih čatrlja, kao nešto još niže i bednije, iza polja s jeseni otužno blatnjavih i teško prohodnih, na jednom od brežuljaka brvnara je Sidonova. Nju je Sidon, strvoder, šinter i čistač izmeta iz zagušenih čučavaca, sam sklepao. Sidon je drugovao samo sa crkotinom i smradom, uveče je sedeo na kamenu ispred brvnare, slep za sutone i neosetljiv na mirise. Svačija smrt negde i od nečega počinje. Kad gledate izbliza, Adelove oči su već malo mrtve, a desno je oko umrlo više od levog i prevučeno je žućkastom skramom koje se Adel pred ogledalom plaši očekujući da smrt plane kao vatra i zahvati uši, čelo, lice, a odatle će se spustiti niz ramena, na telo. Davidova smrt počinjala je na vrhovima plućnih krila dvema crnim mrljama; Sarina od dojki koje odjednom vise smežurane kao dugo zaboravljene jabuke na ormanu, i Sara zaplaka osetivši da njene dojke više ne raduju Jakovljeve prste. Sidonova smrt počinjala je od neprirodno dugih ruku, opuštenih niz telo, davno odviknutih od rukovanja. Sidonove ruke nisu dodirivale druge ruke i ljude i polako su umirale okačene o Sidonova ramena, klateći se, dok Sidon hoda, kao dva obešena čoveka čija je tela nestašni dželat zaljuljao. Više nije postojala mogućnost da se Sidon okupa i siđe u odelu za svadbe i sahrane u grad po kakvu-takvu nevestu. Valjda jad ni jedne žene nije bio ravan Sidonovom jadu i teško bi se našla žena koja bi pristala da se popne na Sidonovo brdo. Sve i kad bi se takva žena i našla, Sidon je od silnog samovanja izgubio želju da se produži, potrošio je neprimetno kao sapun sve navike i želje osim potrebe da svečeri sedi na kamenu ispred svoje brvnare. U osvit je Sidon prezao mršavog i neraspoloženog konja i spuštao se niz breg s kačketom nabijenim na čelo sve do očiju, uvek sa bičem u ruci. Niko ga nikada nije video da bič upotrebljava, nosio ga je da mu ruka bude manje usamljena. Išao je pored taljiga na kojima je ležala, oborena na bok, velika klozetarska bačva sa jakim poklopcem. Koračao je pognute glave i namršten kao da je i sam začuđen poslom koji obavlja. Najčešće je koračao uz konja držeći se za povodac, bič bi tada premeštao u levu ruku, izgledalo je kao da Sidon želi da pomogne tom bezvoljnom konju, tom Sidonu među konjima. A kada se iz grada vrati na svoje brdo, kad izruči sadržinu bačve u pripremljenu jamu, puštao bi konja da luta brdom; Sidon bi seo na svoj kamen i natezao flašu sa rakijom. Dok se uz kola vukao gradom, pritrčavale bi mu žene, brzo su ugovarale kopanje ili čišćenje nemarno iskopanih septičkih jama i trčale zapušenih noseva nazad u kuću, kikotale su se u trku mlatarajući suknjama.
Na Sidonovo brdo popeo se samo David čija je pluća razdirala tuberkuloza, a mozak želja da naslika svet. Sidon se uznemirio videvši nepoznatog. Stezao je u ruci kamen nameren da ga baci na Davida, ali David se ipak popeo na brdo motreći na kamen u Sidonovoj ruci; namestio štafelaj i počeo da slika. „Dobar dan“, rekao je David. Čuvši Davidov tihi i umorni glas, Sidon se smirio i ne otpozdravivši seo na svoj kamen. Ceo žarki avgust, koji je na Sidonovom brdu bio najsmrdljiviji mesec u godini, slikao je David svet ne čuvši Sidonovu reč. A negde početkom septembra David se osmeli. „Smem li da te slikam?“, pitao je David nespretno mašući rukama i pokazujući, kao krivac, na svoje platno. „Ne“, reče Sidon. Nekoliko dana David mu nije prilazio. Vraćajući se iz grada, Sidon je zaticao upornog slikara na svom brdu i, ne obraćajući pažnju na njega, sedao na svoj kamen. „Mogu li da dobijem gutljaj?“, upita David prišavši Sidonu s leđa. Sidon mu dade flašu, a David, otpivši gutljaj rakije, obrisa usta rukavom, upita: „Mogu li da te slikam?“ Na Sidonovom licu pojavio se smešak, nije više umeo da odbije čoveka koji je na njegovom brdu popio gutljaj rakije. „Može“, reče Sidon, a David se oduševljeno lati kičice.
Docnije se čitav grad motao oko slike „Sidon na kamenu“, apotekar Ham napravio je pravu paradu; zapušio je nos pred slikom, mrštio se i oprezno skinuo ruku sa svog nosa, njušio je sliku kao pas trag divljači. „Gospodo, pa ovo ne smrdi“, rekao je Ham i lupio se rukama po bedrima kao žena kojoj je nešto neizdrživo smešno, ili kao kokoška krilima. Viđali su do tada Sidona kako se klati za kavezom iz koga cvile lutalice ili prestareli psi osuđeni na Sidonovu omču; ali niko nije video Sidona na njegovom brdu i njegovom kamenu, niko nije znao da je pored desne noge Sidonove flaša, niko nije video crni oblak nad Sidonovom glavom koji mu je zatamnio lice, niko nije video ovako plave Sidonove oči zagledane negde u daljinu. Niko nije primetio da je Sidon lep čovek. „David je veliki slikar, a ovaj portret je veličanstven“, presudila je apotekarica Ham. Prekorno je gledala gospodina Hama koji se sada i sam divio portretu odustvaši od izrugivanja. Razlika između dva Sidona, onog sa klozetarskom bačvom na taljigama i ovog na portretu zbunjivala je gradske gospe. Posle izložbe deca su išla za Sidonovim taljigama i izvikivala njegovo ime. „Sidone, ej Sidone, visiš u galeriji“, a Sidon je vukao svog konja pomažući mu da vuče taljige i žurio na brdo, zbunjen veselim izvikivanjem svog imena.
Jedne noći Sidon se dugo zadrža na poslu kod Jakova. Sidon je već pokupio smrad Jakovljev i Sarin, i smrad njihove dece, i Jakovljevih šegrta i kalfi i Jakovljeve majke koju Sara nije volela, i smrad njihovih rođaka i prijatelja i putnika namernika koje je Jakov, uvek pripit, rado gostio; sredio je jamu preko koje su se svi ti smradovi prelivali i pripremao se za povratak na svoje brdo. Dok je palio fenjer okačen o šarage taljiga, ostalo mu je još samo da izvede svog konja iz Jakovljeve štale u kojoj je zajedno s Jakovljevim konjima već bio namiren, ispreči mu se Sara, žena Jakovljeva. „Zašto te je slikao?“, pitala je Sara bolesna od želje da sazna. „Ne znam“, reče Sidon pošavši prema Jakovljevoj štali. Sarine oči blistaju a usne podrhtavaju, ona uze Sidona za mišicu i povuče Sidona pod taljige. „Ugasi fenjer, Sidone“, reče Sara smejući se, a Sidon dahom ubi svetlo u fenjeru i dole, pod taljigama, u mraku, nikad ne saznavši za to, stvorio je Arana i sve Aranove. Tu je Sidon stvorio svaku Aranovu koščicu i nervozan pokret rukom i povlačenje dugih prstiju kroz kosu, pokret kojim je Aran uspavljivao svoju ljutnju; pod taljigama je stvoren bljesak u Aranovim očima koji je činio da mu ljudi veruju; stvorio je i reči koje će Aran jednoga dana, prav i lep, i od nauke rano sedokos, izreći. „Ako, uslovno gledano, silazak majmuna sa drveta označimo slovom A, a današnji dan slovom B, civilizacija je rastojanje koje je majmun za neodređeni broj godina prevalio u svim svojim precima i potomcima pretvorivši se u bilo kog čoveka. Život je proces udaljavanja od majmunskog porekla, put u nepoznatu daljinu“, reći će Sidonov Aran zadovoljan sjajem u očima devojaka i mladića, zanet vragolastim bljeskom očiju devojke Marije.
Ali tada, pod taljigama, dok je ušpricavao Arana u Saru iz koje će Aran biti izvučen i gurnut u svet, Sidon nije znao da je i on stvoritelj. „Sad idi“, reče mu Sara izvlačeći se ispod taljiga. Sidon je upregao konja i zaboravivši da upali fenjer isterao taljige iz Jakovljevog dvorišta. David i Sara zbunili su Sidona. Sedeći na svom kamenu često je mislio na Davida koga od dana kad je portret završen nikada više nije video. Sanjao je, do tada nikada nije sanjao, kako on i David natežu flašu sa rakijom i posle brišu usta rukavom. Sara mu nije dolazila u san. Ne saznavši da je Aran plod njegov i Sarin niti da se David ne može pojaviti jer je skončao ne dospevši da naslika svet i čoveka u svetu, Sidon je vukao pse lutalice i prestarele pse u kavezu svojih taljiga i dovlačio ljudski smrad na svoje brdo, sve dok se jedne večeri nije strovalio sa svog kamena licem okrenut nebu.
Kad primetiše da ga nema, ljudi, savlađujući gađenje, pođoše na Sidonovo brdo, uzeše ga i sahraniše kao čoveka.

Нема коментара:

Постави коментар