уторак, 28. фебруар 2012.

KRATKA PRIČA (65)

MILAN TODOROV
KUGLANA


Deo varoši, onaj u kome sam odrastao nekad je bio poznat po kuglani „Koreja“.
„Koreja“ je još pre „onog rata“, bila nadaleko čuveni kupleraj i, shodno potrebama za diskrecijom, kuća je izlazila na dve ulice. Domar, čika Mika Ofinger bi mi, posle redovnih trenera sindikalnih kuglaša i kuglašica, naredio da provetrim kuglanu.
Kad sam tog popodneva, koje pamtim kao da je juče bilo, otvorio sve prozore, vetar kao da je podigao duhove u kuglani, u svemu nalik tunelu bez izlaza.

Elem, bilo je rano proleće 1966. ili sedme godine, ali toplo, sa mnoštvom izmešanih mirisa: gari sa stare železničke stanice Dunav, užarenog lažnog srebra kojim su namazana dva sulundara u dnu kuglane, i mošusa muškog znoja i koprivastog mirisa ženskog tela.
Mekan i modar vazduh se prelivao preko dve crne kuglaške glatke staze oivičene olucima kojima sam kugle vraćao kuglašima.
Bio je to opasan posao za onog koji postavlja kegle istovremeno na dve staze. Uvek je postojala mogućnost da se oklizneš i podletiš pod kuglu od bakelita, tešku skoro tri kilograma. Ali, za opsluživanje dvojice takmičara u deset rundi koliko iznosi jedna partija, mogao sam da imam dve bioskopske ulaznice kod Franje u bioskopu Zrinjski. Baš tada se prikazivala „Viva Maria“ sa Brižit Bardo.
- Hoćeš da odradiš partiju za Cvetka? –pitao je Mika Ofinger. – Pola-pola.
To je značilo da Mika uzima deo i od moje napojnice..
Nos mi je bio zapušen, u ušima brujalo a knedle u grlu, moja redovna zimska pošast, sve više su me davile. Nisam sumnjao da neću moći da poslužujem, nego sam se bojao Cvetka.
Cvetko je, tek izašao sa robije. Bacio je bombu na miliciju. Ali bomba nije eksplodirala tako da su mu panduri, kako je rekao, džab džabe šest meseci klockali jajca.
Ipak, klimnuo sam glavom.
U sanitarnom delu „Koreje“ gde je i spremište za kugle, mirisalo je na plesan, na sapun, na mokre drvene podne gredice, na ozon i na sve što se može dogoditi... Svetlo ispod praga jedine kabine se ljeskalo, pomeralo u ritmu savijanja i pregibanja pune ženske figure.
Prolazio sam tuda, noseći dve kugle ispod ruke, baš kada je Cvetko otvorio vrata kabine. Jedva sam uspeo da ne ispustim kugle na noge pred prizorom koji se ukazao.
Do tada sam video gole žene samo na slikama.
Cvetko je pružio nogu,koleno, pa ruku a zatim, posle malo cike i zapomaganja, ušao u kabinu. Kad se vratio na stazu, brisao je pantalone oko šlica i psovao menzis.
Nisam znao šta je to „menzis“, ali sam znao da nikad neću imati toliko žena koliko želim, jer nikad neću moći sa njima da postupam kao Cvetko.
- Idemo „na čišćenje“ – kazao je Cvetko i odgrizao pola pljeskavice sa lukom koju je upravo doneo iz kantine.
Pre nego što sam poređao kegle, devojka je izašla iz kabine. Bila je u plavoj trenerici i imala mokar peškir oko glave. Delovala mi je sitnije nego u trenutku kad sam je ugledao, kako se to već kaže, kao od majke rođenu. Izgledalo je kao da je plakala. U rukama je držala gusti sok.
- Za tebe. Od Marije. – rekla je i prevukla mi nežno prstom po rošavom čelu punom gnojnih bubuljica.

„Čišćenje“ ja najlakši deo kuglaške igre, bar za onog ko je, kao ja, na drugoj strani staze. Igrači bacaju kugle dok ne „počiste“ sve postavljene kegle.
Čučao sam kao svraka na prolazu između dve staze i ubacivao kugle u drvene oluke.
Nisam morao da ustajem. Nije me se ticao rezultat.

Ali, Cvetko je promašivao i nervirao se.
- Mali, nemoj mi se tu kurcopetliti! Stalno mi vraćaš levu kuglu.
Pokušavao je da postigne desetku ili devetku starim kuglaškim trikom zvanim „kuka“. To je ono kada se kugla baca sa naglim izvrtanjem dlana u jednu stranu i ona tako zarotirana oko svoje ose ruši više kegli nego ravno ispuštena kugla. To su opasne i podmukle kugle, za koje se nikada ne može sa sigurnošću reći gde će završiti.
Čudno, nisam se obazirao na njih.
Više nisam razmišljao čak ni o parama koji ću dobiti od Ofingera i zahvaljujući kojima bih ponovo mogao da gledam Brižit Bardo kojoj iz korseta izviruju bradavice tamne kao duvan u Meksiku, u kome se veći deo filma odvija. Mislio sam samo na događaj u tuš kabini. Od bespomoćnosti koje sam iznenada postao svestan, u stomaku mi se javila neka mučnina. Čudno mi je bilo da se svi ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. I ta devojka, Marija, samo je ćutke posmatrala igru, kao začarana.

Okrenut leđima početku staze, umoran od skakanja s jedne na drugu traku, sporo sam postavljao kegle u ležišta.
- Brže, majke ti – vikao je Cvetko.
A onda sam, neočekivano, začuo taj zvuk kugle izbačene na način „kuke“, kugle koja mi se približava jezivom brzinom.
Bilo je nemoguće da odskočim u stranu.

Ne znam kada me je Mika Ofinger na rukama doneo kući i šta je ispričao da se sa mnom dogodilo.
Za koji dan, čim me je malo prošlo, majka me je upitala:
- Ko je ta Marija, koju si toliko spominjao u snu?
Otac je podigao obrve.
Nisam znao šta da kažem. Opet mi se javio onaj osećaj u stomaku.
-Niko - rekao sam.

Нема коментара:

Постави коментар