Jednom davno
moja sada pokojna baba
po ocu rekla mi je da je moja čukun-čukun baba bila rumunska Ciganka. Odmah da se razumemo nemam ništa protiv Cigana. Kad smo ja i sestra bili mali naša bolešljiva majka imala je kućnu pomoćnicu Milku Ciganku. Kad nije radila kod nas išla je po selu sa svojom velikom prljavom torbom i prosila. Ono hrane što bi dobila ubacivala je nehajno u torbu. U povratku svratila bi kod nas. Tada bi nas mama terala da pojedemo bar zalogaj iz Milkine torbe jer to doprinosi sreći. I mi smo jeli bajati hleb namazan mašću ili buđavim pekmezom jeli sasvim prirodno. Majka je bila u pravu. Sreća je prljava stvar. Danas sam potpuno svoj sećanje mi ništa ne može promenila su se vremena i uloge ali imam ciganske krvi lako vadim nož koji je zatupast i imam konja Riđana u skicama i uvek imam bar dve žene za lutanje.
Нема коментара:
Постави коментар