Neki lik ostavlja ceduljice u raspuklini kafanskih stolova za kojima provodim mnoge večeri. Ceduljice uglavljene u pukotine kao školjke. Uzeo sam švajcarski nožić koji uvek nosim na privesku ključeva za automobil i iščeprkao jednu. Dugo sam držao papirić u ruci predomišljajući se da li da ga otvorim. Ipak su to svete tajne duše našeg svakodnevnog mučenika pomislih a ovo nije Zid plača u Jerusalimu. Nisam ga otvorio. Jedne večeri odlučim da isšeprkavši jednu novu cedulju razmotam papirus i pročitam nešto o ljbavnom trouglu ili pismo konobarici Vrhunska si riba ili Nikad nisam vodio ljubav sa kučkom i slično. Međutim ceduljica je bila sasvim prazna. Toliko mi je bila potrebna lekovita reč bilo čija reč te gluve noći da sam bio siguran da je pisana nevidljivim mastilom i da na papiriću piše Moraš imati razlog zbog koga si nekom potreban a ja ga nisam našao jer moj duh je jednook u pećini sa ovcama ispod čijih trbuha se kriju nezaređene monahinje sa iskustvom močvara bivših ljubavi.
Нема коментара:
Постави коментар