(odlomak iz novog romana sa radnim nazivom Bibliotekar)
Neki Bulić, čovek šezdesetih godina pita da li može da sedne za moj sto.
Kaže da je čuo za moja interesovanja o Bibliotekarevom delu i da ponešto zna, ako ne o tome, ono o varoši u kojoj se sve to sa Bibliotekarovim zanosima i sudarima u stvarnosti začelo.
-Kao teška bolest - kaže.
-Puno je mrtvih ljubavi – kažem gledajući ploveće bele sanduke sa veselim starcima i staricama kako pristaju uz obalu na čijem nasipu stoji tabla sa natpisom CARINA CUSTOMS.
-Stajaće ljubavi - kaže zagonetno sedajući na stolicu pored moje. - Ovaj grad je pun ljubavi za sve koji dolaze u njega. I to nije od juče. Traje to koliko i on. Najpre je voleo Atilu Biča Božijeg, Hune, Avare, Tatare, Turke, pa Austrijance i Mađare, pa Nemce, pa ustaše, zatim partizane, pa komuniste i sada voli ove na vlasti.
Kako su godine prolazile grad je sve više postajao mozaik u kome su se boje i kamenčići samo dodavali. Tako je stvoren nov identitet meštana. Oni sve drže u tajnosti, osim prošlosti. Žive sa prošlim vremenima. Pate i tuguju zbog onoga što je prošlo i što se nikad neće vratiti, bar ne u istom obliku. Tvoj Bibliotekar je rob prošlosti. Ne znam da li tije poznato da je pisao haiku stihove kao vrlo mlad. Stihove je namenjivao devojkama koje su dolazile i još više odlazile od njega. Bili su to, pretpostavljaš slabi, amaterski stihovi, ali nije stvar u njihovoj književnoj vrednosti nego u tome da je on pokušavao da se bori protiv bola i nepravde koju su mu nanosile a osećao da je njegova umetnost slaba za tako nešto. Zato on traga za velikim ljubavima velikih umetnika koji su odavno mrtvi. Da bi se osvetio svim onim ženama koje mu nisu uzvratile ljubav.
-Ne razumem.
-Jednostavno, sve što je vredelo, njemu se bar tako čini, su staro doba i stara osećanja. I tako i on stari nemajući vremena da se posveti novim osećanjima.
Pitam ga za njegov posao.
-I ja sam radio sa knjigama. Donosio sam knjižarama nova, ovde nepoznata izdanja umetničkih knjiga o atrhtekturi, o slikatstvu,muzici, istoriji, religiji… Šverc ture. Naibna trgovina. Carinici su me gledali sažaljivo. Kome su potrebne knjige? Mislili su da sam ludak.
Ali, to se u ovom gradu nekada tražilo, a sada sve manje. Donesem ponešto pred leto, kao sada, i muku mučim da to rasprodam. Odlučio sam da pređem ne lekove. Već imam neke narudžbine kanabisa. A dobro idu i oveinjekcije protiv dijabetesa i gojaznosti. Četiri injekcije za mesec dana. 150 evra.
-Droga?
-Ne, Ozempik. Nije droga. Služi za mršavljenje bez muke. Ni kanabis nije droga. I on je lek. To su lekovi za sve bolesti. Kanabis je u Amsterdamu odavno legalizovan. Više pomaže nego što šteti. Znam neke poznate ličnosti i ovde koje ga redovno konzumiraju i osećaju se sasvim dobro, skoro izlečeni. Kad bih ti rekao njihova imena pao bi na dupe.
-Ovde je kanabis zabranjen i hapse te ako ti ga nađu.
-Pusti, brate, to ovde i ove. Ovde je sve zabranjeno. Ovde će uskoro da zabrane i život. Puštaće nam na svim njihovim tobože slobodnim televizijama samo partizanske filmove u kojima uvek pobeđujemo.
Složio sam se.
-Bibliotekar -nastavio je gledajući pored mene – on je samo slika onoga što će nam se svima dogoditi. Blejaćemo u tuđe ljubavi.
-Da – rekoh – to je vrlo moguće.
-Kad ti je poslednji put neko rekao da te voli?
Ćutao sam. Nisam stvarno mogao da se setim tih starih zaboravljenih izliva nežnosti.
-Već smo ogluveli a uskoro ćemo postati i slepi.
-U tom slučaju – rekoh – možda je Bibliotekar u pravu time što pokušava da sačuva sećanje makar i na tuđe ljubavi.
-Možda. Ali, ja ne kupujem ništa u prodavnicama iznošenih stvari. Nego, ako si raspoložen mogu i tebi da donesem ponekad ponešto.
Bio sam u dilemi.
-Ne želiš da probaš ništa novo?
-Ne.
-Isti si kao tvoj prijatelj Bibliotekar. Samo čekaj. Na kraju ćeš se pretvoriti u njega. Bićeš debeo i trom poput njega. Već si počeo lepo da se popunjavaš, da ne kažem gojiš.
-Dobro, možda ću i da probam taj lek za mršaljenje – rekoh stisnuto.
-Biće. Pakovanje ili dva.
-Jedno, za početak.
-Oprezni – nasmejao se od srca. – Sledećeg meseca idem po robu. Nemoj samo da mi se dotle predomisliš.
Ustaje, pruža ruku i kaže:
-Bule.
Debeo je.
Možda je debeo kao ja.
Debljina je stvar vremena.
Devedeset pet kila vremena je u meni i njemu.
Bibliotekar se nikada nije kupao u Dunavu.
Bio je uveren da bi mu srce stalo čim bi ušao u hladnu vodu.
Možda je bio u pravu. Imao je porodičnu istoriju koja je to potvrđivala: deda, pa otac.
Samo, da li se čovek može spasiiti poukama iz prošlosti?
To je pitanje jednako teško kao i da li se može naći ljubav, tačnije refleks ljubavi za sebe u ljubavima drugih.
-Postoje slikari kojima je to uspelo. Recimo Leonardo da Vinči.
Njegova Mona Liza je, u stvari Lisa Gherardini, supruga bogatog trgovca iz Firence.
U to vreme, a beše rani početak 16 veka žene nisu bile toliko slobodne da bi pozirale muškarcu sa kojim nisu u vezi.
Mona Lizin muž je bio bogati trgovac svilom i zvao se Francesko del Giocondo. Bio je uspešan trgovac koji je ćesto odsustvovao od kuće.
Cenio je i poštovao svoju ženu, ali nije mario za njenu seksualnu prirodu. Liza je, sasvim verovatno, imala ljubavnika. I to ne jednog. Njen tajanstveni osmeh to govori. Leonardo je potrtretisao Lizu više od pet godina. Za to vrme izmešu njih se razvilo nešto kao ljubavna uteha. Nisu imali fizički odnos, nego virtuelni.
-Hajde da svršimo u isto vreme, rekao je Bibliotekar Neri preko telefona. Samo stavi ruku tamo dole i ja ću te voditi.
Nera je bila Mona Liza.
Ja sam bio još uvek na strani Bibliotekara.
Zaronio sam u Dunav 1.maja kada je temperatura vode bila 18,5 stepeni.
Srce je izdržalo, mada je bilo malo napuklo kao što je srce Buleta koji mi je obećao čudotvorni lek.
Sledeće večeri odveo sam Neru kod Buleta u kamp.
Bule je sedeo u gaćama, ispalih jaja, oklembešenog trbuha.
Nije ni ustao da nas pozdravi.
-Sviđa mi se -rekla je Nera.
-Nadam se da nećeš i sa njim?
-Čini mi se da je tip sasvim u redu.
Poludeo sam, ali Nera je bila samo svoja.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар