(odlomak iz novog romana)
Bibliotekar je smatrao da su srednje godine, najbolje godine. Kako se samo prevario.
Bio je poznat po organizovanju književnih večeri koje su se završavale kako je i red čašicom pića. Do pića se sa bibliotekarskom platom teško dolazilo.
Bibliotekar se snalazio kako je znao i umeo. Vrlo dobro je pretpostavljao da većina publike dolazi samo zbog tog mokrog kraja. Pesnici su se vrlo rado odazivali pozivu da učestvuju na tim večerima. Bibliotekar je bio dobro upućen. Pozivao je mlade pisce i pesnikinje sklone avangardnim istupima što je publiku uvek razgaljivalo. Sećam se pesnika, tada u usponu, koji je pomerao ormar iza bibliotekarevog stola, bacao ga na publiku i vikao: -Revolucija sada i odmah! Zatim je zašao među publiku, dizao ljude sa tonet stolica i derao se na njih: - Svi u prve redove! Ako poginete bar će se znati da ste poginuli u prvom ešalonu. Publika je nerado ustajala. Ja sam sa Nerom u društvu bio u zadnjem redu. Milovao sam je krišom po dupetu. U jednom trenutku uhvatila me je za ruku. Osetio sam da se trese kao u groznici. Do nas su dopirali svi mirisi te male knjižnice: prašina, znoj tela, mirisi izvetrelih parfema sa tela starica. Stolice su škripale po suvom podu. Ormari sa knigama su stenjali. Pesnik, neki crnomanjast oniži lik sa očima koje su, mislili smo, mogle da hipotišu žabe i zmije, urlao je stihove iz kojih smo mogli da razaberemo kako smo svi u ogromnoj kujni užegloj od loja i loše hrane koju jedemo jer nikada nismo znali za bolje i kako je najbolje da nas neki vetar sa strane izbaci iz šinjela. Ne sećam se čijeg. Možda Gogoljevog, Staljinoog ili maršalskog. Tita niko nije smeo da pominje u to vreme. Nera je rekla da se trese jer je konačno doživela strujni udar. -Najebaćemo svi zbog njega – rekao sam joj. – Najbolje bi bilo da izađemo. -Hoću da ostanem do kraja, baš da vidim šta će da bude. Bilo je kao i obićno. Pesnik se smirio, rekao publici da je sve to što je čula samo stvar njegove imaginacije i da nema veze sa … Nije dovršio. Samo je pružio ruku i dohvatio se čašice vinjaka. Nera mu se, probijajući se kroz masu koja je jurišala na piće poslaganona stolu u malim metalnim ovalima, približavala neverovatnom brzinom. Ne znam šta mu je rekla. On joj je dosuo piće u ispražnjenu čašu za vodu. Bibliotekar je nešto drobio o novoj pesničkoj reči i kako ona ima moć, za koju se mislilo da je izgubljena, moć koju je uporedio sa Faradejevim kavezom koji odbija munje.
Pesnik mu je rakao da odjebe. Nera se zakikotala.
Bibliotekar je pesniku pripretio da ga više nikada neće pozvati da nastupa. -Zabole me i za to – rekao je pripiti pesnik.
Bibliotekar se vratio gomili i pio iz flaša. -Pojebaće nam je, ta svinja – rekao mi je kao da smo nekakvi zajednički ljubavnici, crna eros trojka.Ja sam bio potpuno zablokiran u vremenu. Nije postojalo nijedno glagolsko vreme da se to opiše. Nera je bila pametnij Kad su se ljudi polako razišli, Nere i pesnika nigde nije bilo.
Bibliotekar je izašao na spoerdni ulaz koji je vodio u dorište sa streljanom. Povraćao je i pišao istovremeno dok su meci zviždali pored njegove ćelave glave. (nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар