Fejsbuk mi gotovo svaki dan
vraća davno izgubljene i zaboravljene fotografije.
Ne znam da li je dobro
to što radi.
Mislim da nije
i vrlo je slično
onom letu u Banatu
kada je bioskop počinjao
u pet popodne
a jedna lokalna udavača
bela debela sa jednom kraćom nogom
odlazila sat vremena pre projekcija
u poljski klozet
na čijoj zadnjoj strani je postojala
pukotina
kroz koju smo je gledali kako se nateže
sa dugom haljinom
kako skida gaćice
i čuči nad rupom
u betonu
stojeći nesigurno
na dve cementne uzvisine u obliku
stopala.
Ona je znala da je gledamo.
Ništa nije preduzimala.
Samo je čekala da se konačno nešto desi
sa njom starom već
dvadeset pet godina
a mi nismo želeli da vidimo
ono što je stvarno
nego smo je tretirali
kao devojku
za vežbanje devojaka
bez budućnosti
da se ikada nađemo.
Ta devojka sa kratkom nogom
koja je htela da pokloni
svoje simpatije
svakom ko naiđe...
Njenu ogromnu belu guzicu
koju briše salvetom
uvijajući se
a zatim žuri ka bioskopskoj sali
da bi zauzela najbolje mesto
i sada još vidim
u dugim noćima bez sna
kao oblik bez svrhe
zapisivanja.
Нема коментара:
Постави коментар