(odlomak iz romana u rukopisu)
Primetio sam najednom da je Bibliotekar prilično izmršavio, da su mu ruke u letnjoj beloj majici tanke sa jako izraženim plavim žilicama a nos pun crvenkastih tačkica. Jedino je njegov stomak bio velik i mek, kao paperjasti jastuk.
-Vežbam – rekao mi je kad je video moj pogled. – Manje jedem i više se bavim meditacijom.
Bilo mi ga je žao.
Tačno se videlo da se teško nosi sa svim što ga podsvesno muči.
-Ne želim da moj stanar, bez obzira što mi je naneo tešku telesnu povredu, završi u zatvoru. Dovoljno je ovo, ovaj zatvor postojanja. Međutim, mora da shvati da postoji kazna za ono što je uradio. I ja ću ga kazniti na način koji ne može ni da sanja.
Nisam mogao ni da pretpostavim kakva bi to kazna mogla da bude.
Posle male dramske pauze ipak je nastavio:
-Protivnik se može pobediti samo njegovim sredstvima. Moram postati njihov.
-Njihov, šta to znači – nisam ga razumeo. -Šta bi na to rekao vaš pokojni otac?
-Pretvorno njihov. Bez ideala. Uostalom, većina njih, ako ne svi, su bez ideala. Odrekli su se i Marksa i komunizma i Broza i Hrista kome se sada tobože vraćaju.
U početku, posle Prvog veka, umetnici su Isusove muke prikazivali, po sadržaju, na istovetan način. Sa manjim varijacijama, u ciklus Hristovog stradanja, i u katoličanstvu i u pravoslavlju, ubrajaju se scene Tajne večere, Pranja nogu, Molitve na Maslinovoj gori, Judinog izdajstva, Petrovog odricanja, Suđenja Hristu pred Anom (Kajafom/Pilatom/Irodom…), Ruganja Hristu, Puta na Golgotu, Podizanja na krst, Skidanja s krsta, Polaganja u grob i – jedine koja nije opisana u Jevanđelju – Oplakivanja Hristovog (na zapadu poznatog i kao Pijeta).
Međutim, posle raskola i deljenja hrišćanske crkve na Istočnu i Zapadnu poelo se sa drugačijim pristupima Isusovog stradanja.
Na Rafaelovom Raspeću naslikanom oko 1502. ili 1503. godine Hrist je prikazan kao snažan i jedar mladić siguran u svoju misiju.
Međutim danas, pet vekova kasnije u galerijama se pojavljuju slike promenjenog Isusa razapetog na krst.
Njegov pogled je melanholičan, zanet.Kolena su mu čvornovata, noge tanke, grudi mršave.
Ako je Bog postao slab, kakvi smo tek mi?
Bibliotekar je to zapisao 1969. godine.
Danas, dok čitam rubriku Umetnost i kultura u jednom engleskom časopisu sličnom nekadašnjem Lajfu vidim koliko je upravu.
Nacionalna galerija u Londonu odlučila je da svojim posetiocima upriliči virtuelnu turu „Isusova priča“ kojom će ih provesti i kroz cikluse Isusovog stradanja.
Na Rembrantovoj slici Ecce Homo iz 1634. godine Pontije Pilat nudi masi okupljenih Hrista da mu oni sude. U grozničavoj atmosferi nameštenog suđenja dominiraju prizori zemaljske moći i vlasti.
Znamo kako se to sa vlašću završilo a kako sa Hristom.
Bibliotekar je, sad sam uveren, bio sasvim u pravu.
- A što se tiče Nere i ponoćnog kupanja bez gaća, kloni se toga kao đavola. Nije ona za tebe. Ona je pesnikinja, a pesnikinje u tim mladim danima mogu da nude samo telo.
-To je u redu.
-Naravno, ali kakvo telo? Belo, slabo, koščato… telo bez vremenske ose. Tebi je potrebna devojka sa sela, jedra, jaka, zdrave kože, snažna, jača od tebe… jer bićeš bolestan, slab, nemoćan i nesiguran kad tad. Uzmi najjaču ženu. Sve ove intelektualke su devojke kojima je bilo moguće dati obrazovanje, ali oni što nije moguće nikome podariti jeste poreklo
Bricina žena Spomenka je bila uoravo takva. Jedna od šest sestara iz neke planinske zabiti, koja se izborila da sama dođe u grad. Tu se nekako spetljala sa Bibliotekarevim stanarem. Nisu bili zvanično venčani.
-Nije nam potreban nikakav papir – govorila je susetkama. -Dovoljno je što se razumemo.
Nije pominjala ljubav.
Bila je vrlo praktična.
Dok je Bibliotekar smišljao kako da doskoči berberinu, ona je preuredila bivši kokošinjac u Biblitekarevom zadnjem dvorištu, okrečila ga, postavila na njega nova jaka drvena vrata i uselila osnovne kuhinjske elemente: šporet smederevac, orman za sudove, sto i stolice.
Kokošinjac u kome je Bibliotekar mazio svoju Kokicu postao je mirišljavi topli kutak okružen ružama.
-Ne daj Bože da mi neko dirne ovaj moj ružičnjak – vriskala je sedeći na stolici ispred vrata sa mesnatim nogama koje su virile iz nogavica muških pantalona – jer ja kad poludim pada krv!
Preoteti kokošinjac nije spominjala.
Bilo je to sada njeno, jedino što je imala.
Čak ni brica nije pomišljao da kaže kako su proširili stambenu jedinicu za taj mali dvorišni prostor.
Međutim, jednog dana ili jedne noći nestala je tek procvetala rumena ruža.
Spomenka je sumnjala na Bibliotekara ili njegovu majku, udovicu.
Međutim, pošto se stara majka teško kretala i to samo uz pomoć kolica, teret krivice je pao na Bibliotekara.
-Odrobijaću ga – vrištala je Spomenka – samo da mi makar još jedna latica zafali iz bašte. Usne su joj pomodrele od besa, krupni zubi iskočili iz viice a oči se napunile tamnom krvlju.
Sledeće nedelje neko je pažljivo odrezao ješ jednu ružu sa dugom stabljikom.
Нема коментара:
Постави коментар