недеља, 22. јун 2025.

MILAN TODOROV: MAMA

(Odlomak iz romana u nastajanju)

XXVI 

Umetnici su često izvan porodičnih sistema vrednosti – zapisao je Bibliotekar u prvom poglavlju svoje knjige.

To ne znači da njihov unutrašnji sistem nije celovit. Naprotiv.

Odriču se Tihog blagostanja i daju prednost ne karijeri nego lepoti novog.

Oni su često donosioci isceljenja svima, osim sebi.

Radeći na jednom aktu Žane Amadeo Modiljani, italijanski skikar s kraja 19. veka izazvao je požar u ateljeu. Na njegovu nesreću vatra je kasni uočena. Model koji je slikao, izvesna Frančeska Augustina Verili, prostitutka iz Livorna izgorela je u požaru. Umetnik je pronađen potpuno obnažen i bez svesti, ali su uspeli da mu sačuvaju život.

Nije jasno kako je došlo do ove katastrofe. Bila je zima. Modiljani je, poput pape Aleksandra VI u doba kuge, bio okruženin velikim upaljenim bakljama. Model je bio takođe okružen vatrom.

Gola Frančeska.

Pretpostavlja se da je i Modiljani bio nag ne bi li i na taj način podsticao senzualnost i erotsku introspektivnost kod svog modela.

Slikanje akta nije samo prenošenje telesnog  u vizuelno. Ono je disanje, pauza, piće, razgovor, posmatranje kretnji, načina sedenja, upijanje svih otisaka jednog bića.

Posle tog tragičnog iskustva Modiljani je optuživan za namerno izazivanje smtrtne opasnosti od vatre ili gušenja ne bi li izazvao izraze patnje i straha na licima žena koje su mu pozirale.

Bila je to optužba lišena svakog smisla.

Ipak, ne mogavši da se nosi sa njom, Modiljani 1906. godine oddlazi u Pariz i prihvata ideje kubizma i fovizma. Na njegov docniji rad presudno su uticali Pablo Pikaso i Arni Matis.

U Parizu je vodio boemski život opijajući se bezmalo svake noći jakim drogama poput absinta.

Prijateljima je govorio o svom strahu od tuberkoloze.

Imao je strasnu ljubavnu vezu sa Žanom Hebuter koja mu je često pozirala. Njihova veza, međutim, obilovala je razmiricama, sukobima, svađama pa lak i tučama.

Moguće je pratiti razvoj linija na njenom aktu od oblih i ženstvenih ka sve izduženijim udovima i vratu. Kao da se udaljava od čulne percepcije.

Modiljani je ipak umro od tuberkoloze 24. januara 1920. u iznajmljenom stanu na Monmartru.

Njegova muza Žana umrla je nedugo posle njega.

Linije njihovih života su se najzad spojile.

Bibika je samac, rastavljeni muškarac. Ne znam kako se to zove. Rastavljena žena je raspuštenica. U tom slučaju Bibika, bivši službenik Osiguravajućeg zavoda, sada bez posla, svakako bi bio raspuštenik.

Ima dvorišni mali stan. On više liči na drvenu šupu za ogrev, što je nekada i bio. Tu je jedna sobica, klozet i kupatilo i do prozora koji gleda na ugao dve ulice, one gavne i sporedne u kojoj je on – mini kuhinja.

Bibika je još markantan muškarac. Neobičan je. Ima riđu kosu, plave oči, pućka lule i gleda kroz onaj prozor kao kroz puškarnicu.

Bibika živi sam, ali nije usamljen. Uvek je tu neka žena.

Bibika pravi drvene makete brodova. Bio je u mornarici, u vreme dok je postojala ona velika država zvana Jugoslavija. Služio je u Splitu. Bio je ronilac. Imao je, kako je tvrdio, najgori posao na svetu. Ronio je i čistio smeće koje bi se obmotalo oko propelera vojnih brodova. Jednom je našao oko elisa umotana ljudska creva. Pokidao ih je, stavio u kotaricu, izronio i rekao kapetanu fregate:

-Nikad više. Zatvor, streljanje, šta god hoćete, ali ja više neću ovo da radim.

Sve što mu dolazi on smatra neminovnošću i kaže da nema nameru da u nju poveruje.

Sad mu je kao u snu o zlatnoj ribici došla Nera kao blaženstvo novog doba, čisto, oslobođeno obaveza vernosti.

Dolazila je pod izgovorom da nešto kupuje u radnji zvanoj Kasnopoz. Radnju je držao jednoruki trgovac, mlad čovek koji je krio svoju nesreću.

Nera bi ušla, kupila flašu votke i prešla u stančić kod Bibike. Pre nego što uđe pomiluje neki cvet ili korov koji raste u Bibikinoj zapuštenoj bašti.

On tu baštu ne zove organskom, nego džunglom za privatne potrebe,

Bibika sedi u kratkom šorcu kakav su nekada nosili rukometaši. I on je igrao rukomet za lokalni tim Partizan. Priča se da je imao neverovatno jak udarac loptom koji bi i najsnažnijeg golmana odbacio u mrežu.

Žena mu je takođe bila poznata rukometašica, Posle venčanja naglo je počeka da se goji. Radila je u pošti i bila protiv svake vlasti. Neki oblik galopirajućeg raka odneo je za dva meseca.

Od tada je prošlo dve godine. Bibika je mislio da je to dovoljno za sranje zvano tugovanje. Sad su mu se dopadale samo mrše. Naročito, ako imaju bujne grudi.

Nera je takva. Dolazi mu kao rasparena cipela.

- Skini se – kaže joj tonom koji ne trpi protivljenja.

Nera odoleva.

-Svuci se, do pola. Neću da ti se vidi lice.

-Zašto? Ne dopada ti se?

-Vi, klinke ne razumete da se svaki umetnik, a ja sam za tebe vrhunski samo ćeš to tek da saznaš, razlikuje po otisku duše. Pošto ja ne verujem u postojanje duše, jer ona je, zar ne, izmišljotna podgojenih popova i tiuberana romantičara – ja verujem samo u kolektivno posrnuće ili uspenje.

Kad se Nera napokon skinula i pokazala sve što ima, on je posmatrao kao neko ko kupuje kiflu u pekari. Sve kifle su dobre, ali su zato sve kao nešto što nervira svojom očekivanošću.

-Sledeći put – rekao joj je Bibika – hoću da mi dovedeš svoju mamu. Nju hoću!

(nastaviće se)




Нема коментара:

Постави коментар