kuće ili kolibe ili šupe
tu blizu
videh natpis
„Sveža jaja“.
Jednog prepodneva
zaboravivši da ih kupim
u prodavnici
odem do kokošinjca.
Međutim tamo nije bilo
nikoga.
Kokoške su mirno kljucale
prašinu u skučenom dvorištu.
Podozdrivi starac
koji je u daljini u hladu
uglavljivao dršku sekire
reče mi da na vratima stoji
broj telefona i da pozovem
vlasnika.
Broj na vratima nije postojao.
Vratio sam se kući
neobavljena posla.
Oko dva sata popodne
odem opet tamo
i na poziv gazda
pojavi se čovek neodređenih godina
pomalo uplašen.
Šta treba?
Hoću da kupim jaja.
Ko ste, upita zabrinuto.
Komšija, tu blizu.
Pružih mu karton za deset jaja
preko ograde
jer se nije usuđivao da otvori
vrata.
Brzo ga je napunio i pružio
ih opet preko žice
tako da smo oboje morali
da se istežemo i znojimo.
Jaja su dobra, rekao mi je
dok sam mu pružao novac.
Ja ih jedem, reče.
U redu, pomislih,
ali taj strah,
ta zagonetka tajanstva
kao da postaje prirodno stanje.
Ali, hoću to da zaboravim.
Kao što zaboravljam
da popijem lek
i sve bude isto.
Tako hoću da zaboravim
sve ove male
i sve velike događaje.
Jer postoji samo kratkotrajnost
ako čovek hoće
da sačuva zdrav duh.
Čekanje na izraz ljubavi
harmonije i utehe
nije ništa drugo
do stavljanja sebe
ispred priče
o srećnom kokošinjcu.
Нема коментара:
Постави коментар