Uvek hodam istom stazom
rituali su dobri za srce
i lažne utehe.
Javor na prilazu mostu
slučajno izrastao
stalno mi granama bode
oči.
Nekoliko puta sam njegove izdanke
polomio rukom.
Puklo je kao kad sečica šumareve
uvek jake sekire
udari u kamen.
Docnije sam izbegavao taj put
poput krivca
ćija krivica nikad neće biti
dokazana
ali za nju znaju on i
Bog.
Večeras ugledah motornom testerom
glatko posečene grane tog javora.
Put preko reke
bio je najzad neomeđen
zelenilom,
ali nisam osetio radost
zbog toga.
Štaviše, pomslih
nikad više neću lomiti grane
divljeg javora
jer sve što mi se opire
ima dobar razlog
koji ne moram da razumem.
Otpor je jedina opipljiva stvar
protiv koje mogu da se borim
i ostavlja trag
u čvorovima:
reka, grad, ovaj čas
i prosečan život
od 74 godine za muškarce.
Нема коментара:
Постави коментар