Bilo mi je žao
da kosti pileta
preostale od ručka
bacim u kantu za đubre
pa sam ih odložio
u zelenu plastičnu vrećicu
iz Lidla i poneo u grad.
Kad sam došao do vojne bolnice
kraj koje, ne znam zašto,
uvek parkiram automobil
uzeo sam vrećicu
doneo je do ograde
puta na most i istresao
sadržaj u travu.
Najlonsku vreću sam potom
rizikujući sirene automobila koji su
sumanuto jurili
ko zna kud
bacio u kontejner na suprotnoj strani.
Posle dva sata
vraćao sam se
istim putem pešice
preko mosta.
Ispod je asfaltna traka
na kojoj su raskrečenih nogu
u fluoroscentim prslucima
stajali policajci
i kontrolisali svakog.
Strah mi je puzao uz kičmu.
Šta će otkriti?
Ili je to samo vrhunac
gradske melanholije krajem leta?
Нема коментара:
Постави коментар