I.
Pod
platanskim krošnjama senke se zadržavaju,
spori plesači
večernjeg vazduha.
Stolovi kafana povlače se jedan po jedan,
kao
dahovi iz pluća što klonu.
Čovek koji je mislio da čeka
—
nekoga, ljubav, sećanje —
već je ispio rakiju, kafu,
a
osmeh mu i dalje igra na usnama,
kao plima što ne ume da se
povuče.
Pijaca
sija — smokve, šljive, breskve,
svaki plod poljupcem
obasjan,
previše blag da bi bio od ovoga sveta.
Venci belog
luka vise kao bledi meseci,
da rasteraju bolest, zavist i tugu.
Iz
manastira dopire šapat psalama,
monasi skupljaju grožđe kao
svete slogove,
dok masline, u vetru drhtave,
čuvaju mudrost
stoleća
u svojim srebrnim listovima.
II.
A
on — stranac u sopstvenom rodnom gradu —
hoda pijacom, ne vidi
stvari nego otkrivenja.
Svaka smokva himna,
svaka pletenica
luka tajna pesma.
Zrenje
nije propadanje, uči,
niti proba smrti.
Zrenje je život što
udiše sebe,
uzdah koji bira radost.
Smeje
se s decom što senke bacaju po kamenu,
kupuje breskvu iz ruke
udovice,
i seda tamo gde je nekad čekao prijatelja
koji nikad
nije došao.
Zima stoji na pragu,
ali jesen još igra, još se
smeje,
još razbacuje svoje zlatne i crvene haljine
po terasama
Trebinja.
III.
Na
ivici česme,
čuje kapljice kako padaju kao vekovi što se
lome.
Pita se:
Jesam
li ikad ovim očima gledao ovaj grad?
Lica
starica kao osvetljeni rukopisi,
kameni zidovi blistaju žarom
što
odbija da se ugasi,
a reka nosi tajne
iz jednog stoleća u
drugo.
Dečak
s korpom šljiva pozdravlja ga.
Uzvraća mu osmeh, misleći:
I
ako sve nestane —
ovaj miris, ova boja, ovaj smeh —
otkucaj
ovog trenutka ostaće,
nedodirnut gubitkom i vremenom.
IV.
Glasovi
se dižu:
„Jesi li probao sir?“ pita starac prodavac.
„Ukus
priča u soli pritisnutih.“
„A vino?“ kaže drugi,
„himna
u svakoj kapi.“
Devojka mu nudi grozd,
ali on više voli kako
se svetlost
lomi kroz krošnje iznad.
Starac,
sedeći kao kamen, mrmlja:
„Ovaj grad sve pamti —
naše
ljubavi, izdaje, zaboravljene molitve.“
A žena mu
odgovara:
„Pamti čak i tišinu.“
V.
Veče
se savija.
Iz senke crkve izlazi drug iz mladosti,
utvara
fudbalskih igara i prvih priznanja.
„Ovde?“
pita drug.
„Da,“ kaže, „grad je isti —
samo su moje
oči druge.“
Hodaju zajedno kroz pijacu,
i svaki plod, svaka
maslina,
postaju relikvija i obećanje,
priča o opstanku.
VI.
U
Tvrdošu monasi sabiraju grožđe,
dok vetar nosi šapate drevnih
zaveta.
Svaki kamen kazuje priču —
o krvi, o pesmi, o
vinogradima što su vera orala.
Sam grad je palimpsest,
sloj po
sloj nežnosti i bola.
I
još pevaju deca.
I još klimaju starci.
I još Trebinje diše
svoju himnu —
ne mesto,
već dušu.
VII.
Sunce
klizi iza brda.
Jesen šapuće:
Zaboravi
smrt, zaboravi teret godina.
Ovaj dah, ovaj smeh, ovaj sjaj
—
večnost su dovoljna.
A
on — čovek, hodočasnik, pesnik —
stoji i zna:
Život nije
samo trajati,
nego sazreti, kao plod
koga poslednja svetlost
ljubi.
Trebinje nije grad,
već čarolija,
satkana od
kamena, senke i pesme reke.
Kad
Zima dođe,
ostaće šapat.
Нема коментара:
Постави коментар