Išao sam mnogo puta
tom tankom asfaltnom trakom
koja se prućila
između reke i šume
a tek danas sam opazio
na drvetu zakucanu tablu
sa natpisom LOVIŠTE.
Krošnja stabla na kome je tabla
retka je
rahitična,
Trava ispod nje spržena.
Svakodnevica opakog leta
se traumatski raširila.
Vozim crni bicikl
tom crnom stazom.
Odjednom iz sparušene trave
izlete fazan i fazanka.
On krupan lep naduvan
a ona sitna brzorepka
i učiniše mi se
poput slika moje mladosti
u kojoj sam se
vazda trudio
da budem lepši, bolji,
pa čak i življi
nego što zapravo jesam.
Kad me ugledaše
odleteli su
nazad u lovište.
Ne mrdam.
Drhtim
premda mi je
toplo.
A onda bez zvuka
pedalam dalje.
Нема коментара:
Постави коментар