четвртак, 4. септембар 2025.

RATKO DANGUBIĆ: BESKRAJ


Petar M. je pisac. Bar se tako govorilo. U zemlji u kojoj su ljudi umirali brže nego što su stizali da pročitaju obavezne knjige, pisac je bio kao ludi statista u tuđem filmu. Onaj koji stoji iza, bez glasa. Ipak, ljudi su ga ponekad zaustavljali na ulici, govorili: „Čitali smo vas.“ Kao da mu time daju dašak života. A on bi klimnuo, znajući da ništa nisu pročitali. Sada, u starosti, sedeo je u sobi koja je bila i stan i čekaonica smrti. Nije više pisao iz nade da će ga neko razumeti, već iz navike, iz očaja. Svako slovo bilo je dokaz da još postoji. Ali znao je da će uskoro i taj dokaz nestati.

Govorio je sebi:

Život je karikirana vera da postoji besmrtnost.“ Ljudi su izmislili priče o vaskrsenju, o večnosti, o zvezdama koje pamte imena. Ali ništa od toga nije bilo za upotrebu. Besmrtnost je bila produžetak straha. Karikatura utehe. Kada bi pomislio na vaskrsenje, video je ljude kako ustaju iz grobova, ali ne u belim odorama, ne u svetlosti, već u svojim starim kaputima, s reumom i ćutnjom. Videli bi da su ponovo živi i odmah bi počeli da se žale: „Gde je kafa? Zašto opet kiša? Zašto me boli koleno?“ Petar bi se gorko nasmejao. To je bila večnost: ljudska dosada.

Imao je sećanja za koja nije bio siguran da su njegova. Miris krofni iz detinjstva, pesma oko stola, oči majke koje možda i nije video. Možda je ovo pročitao u nečijoj knjizi, pa mu se urezalo kao sopstveno. On se toga nije plašio. Apsurd je bio i u tome – da čovek više ne zna šta je njegovo, a šta mu je dato da pozajmljeno nosi. Jedino u čega je bio siguran bilo je osećanje gladi. Ne one telesne, nego gladi da zna, da razume. Ta glad ga je i napravila piscem. Ali glad nikada nije bila utažena. Sada je, na kraju, znao: pisanje je samo način da se prevari glad.

Uz njega je uvek senka Andreja, bivšeg policajca. Sedeli bi ćuteći. Nisu znali zašto su zajedno. To pitanje više nisu ni postavljali. Apsurd nije tražio objašnjenje, već prihvatanje. Petar je zamišljao kako Andrej sanja Lenjina u mauzoleju, njegovo hladno telo, koje svet još gleda, a koje već odavno nije ni čovek, pa ni uvela ideja, već samo tvrdoglava mumija. I Petar je u tim slikama nalazio utehu: kao da i njihov zajednički život besmisleno trajanje, i ništa drugo do mumificirano vreme.

Ona je bila tamo uvek. Gde? Ne zna. Ona starica koja je gledala i ćutala. Nisu je se plašili, on i Andrej nisu je voleli. Bila je promaja koja prolazi kroz prostoriju. Kao hladna senka u podne. Zvali su je Zamenjena Istorija. Petar je znao: istorija je samo zaborav koji se pravi da pamti. U školama se prepričavaju datumi i imena, ali niko ne zna bol, miris, tišinu onih dana. Svi mrtvi postaju ista prazna reč. I zato je pisao: da bar jedno njegovo sećanje ne bude pretvoreno samo u datum.

Petar je govorio: „Pisanje je besmisleno. Ali je jedino što za meine postoji.“ On nije verovao da će ikada ikome biti potrebno. Ali dok je zapisivao, znao je da je živ. U svakoj rečenici postojala je tišina koja dolazi posle nje. Pisac i smrt bili su nerazdvojni. Znao je i da svet više ne mari za literaturu. Knjige su postale dekor u kafićima, a misli su postale citati na društvenim mrežama. Nadobudnost sveta ubila je razloge filozofiranja. Pisci su se pretvorili u marketinške maskote. I to je bilo groteskno, ali i logično: svet ne traži istinu, nego zabavu.

Petar je zapisivao poslednji rukopis. Zaplet je bio prost: on ili ćutljivi Andrej moraće da umru sutra. Onaj koji preživi treba da „podigne roletne s neba“. To je bio njegov jedini način da opravda pisanje – kao metafizičku dužnost, prevaru. Ako on ostane živ, moraće da otvori oči i prizna da je svet sasvim prazan, ali da ipak postoji. Ako umre, ostaje Andrej. A ako obojica nestanu, ostaje prazna stolica. I prazna stolica je odgovor.

Na poslednjoj stranici pisao je: „Život je karikirana vera u besmrtnost. Vaskrsenje je samo šala, večnost je dosada, a smrt je jedina stvarnost. Ako život ima smisla, on je u pisanju koje ga proglašava besmislenim.“

Spustio je pero. Nije imao nameru da završi. Jer u apsurdu ništa se ne završava. Sve samo traje – dok ne prestane.


Нема коментара:

Постави коментар