Rutina je važna
kad hodaš po ivici
pazeći da ne napraviš
ne korak
nego milimetar pogrešnog
iskoraka.
Hodanje po ivici
je dobra disciplina
poput nerva bacača noževa
u cirkusu.
Nisam verovao da oni postoje
dok nisam upoznao jednog
isluženog.
Bacao je noževe i dalje dobro.
Njegova sestra je spavala
sa mojim prijateljem.
Povremeno bacila bi nož ka meni
pravo u srce.
Bili smo mladi.
Ona je sad pored brata,
mrtva.
Pamtim isečak njene intime
dok riba stepenište
naginjući se
kao toranj u Pizi.
Ne znam šta je umislila.
Bio sam u dobroj vezi.
Šta je mogla sa mnom?
Ali sačuvao sam u sećanju
taj snimak.
Ne znam zašto ga sada izvlačim.
Sećanje je vijugavo stepenište
na čijem svršetkiu stoji žena
koja se smeška
pobuđujući nagon
za ono malo dobrog
i ono loše
u tebi.
Нема коментара:
Постави коментар