Sporečkao sam se sinoć
sa svojim izadavačem.
Poslao sam mu neke predloge
kako bi trebalo da izgleda
naslovnica mojih novih knjiga
a on je odbrusio
da je uređivao knjige
i mnogo većim piscima
od mene.
Odhgovorih misleći da je šala
kako veličina nije bitna
a on da neće prihvatiti
da mu se mešam u posao.
Zamolio sam ga da ponovi
pošto ga nisam dobro čuo.
Bio sam u šoping molu
i sa zvučnika je dolazila
preglasna muzika.
Nije ni on mene čuo.
Neka žena u pantalonama
od mekog belog teksasa
i cipelama od belog antilopa
upravo je prolazila pored
i pogledala me pogledom
koji ništa nije značio
tek znatiželja.
Uradi kako hoćeš
rekao sam izdavaču.
Meni su bitne reči.
Šta
kažeš pitao je.
Reči rekoh
reči mojih pisanja
pre nego što budem
kamen.
Ona žena u belom
se opet pojavila ispred
na pokretnom stepeništu.
Skladno telo
donekle razgažena pozadina
svet zdrave čiste
komunikacije.
Нема коментара:
Постави коментар