U zrelim godinama, bez veće opasnosti, čoveku je dozvoljeno sve da proba i iskusi, jer neće upotrebom preostalih želja strasti postati posustali zavisnik.
Malo je vremena njemu, na žalost, preostalo da se trajno pretvori u suprotnost svojim idealima.Biće samo ono na šta se nije navikao, a bio je to celog života.
Vilijam Šekspir je živeo 52 godine. U ono vreme to nije izgledalo toliko malo kao danas.
Ali, da li su to znali hormoni u njegovom telu?Umro je 23. aprila 1616. godine. Rođen je 1564.godine.
Pisao je do smrti. I u njegovim poslednjim delima „Sveti grob“, kao i „Kralj Lir“ postoje ljubavnice.
Kod pisaca uvek postoje tajne ljubavnice koje im daju neophodan adrenalin za stvaranje.
Šta je to?
Čovek ponekad nema potpuno jasnu sliku o tome šta želi.
Ima neku mutnu naznaku sličnu teškom snu i čini mu se da je potrebno samo još nešto malo nečega, nekog začina, da svoju nameru ostvari.
Vilijam je bio slavan još sa trideset godina. Ali, ta slava je bila slava duha, dok je telo ostalo zanemareno.
Već tada je počeo da žudi za čarima žene. Ta žena je morala da bude nepoznata, zagonetna i tajna. Samo njegova. I da samo ona zna za njegovu ljubav i niko drugi.
Ali, kako to postići. On nije imao moć persijskih i arapskih vladara. Oni su ljubavnice mogli javno da idealizju, ali su pritom uvek naglašavali patnju.
Patiti zbog uslišene tajne ljubavi je užasno komplikovano. Pretpostavljam da je to kao kovčeg sa blagom koji čovek otkopa u svojoj bašti, bude srećan u prvom trenutku, a zatim počne da ga muči slutnja čije je to zlato, koliko krvi je proliveno za njega, da li može da mu pripada tek tako, bez muke skrivanja, laži i trošenja krišom.
Međutim, Vilijam je pripadao zapadnoj kulturi, iako dileme tog tipa nisu ni njega mimoilazile.
Da bi stvari učinio manje vidljivim, ali sklon individualizmu u svojim sonetima pisao je o anonimnoj crnoj ženi.
Znao sam mnoge primere za to.
Bio sam mlad pisac, tek primljen u Društvo pisaca regije i pošao sam sa svojom verenicom na koloniju koju je Društvo pisaca organizovalo na našem Blatnom jezeru. Prethodno sam dobio kurtoaznu, ali tipsku, pozivnicu da je svako od članova dobrodošao.
Kad sam stigao, a beše pretoplo leto, jedva sam pod nekim plavim hotelskim suncobranom pronašao predsednika Društva.
Sedeo je sa lepom crnom ženom, oštrog inteligentnog pogleda.
Nije se obradovao kad sam mu rekao zašto sam došao.
-Nažalost, mladi kolega – rekao je sa stranim akcentom – ovo je kolonija samo za stare pisce.
-Zašto – upitah.
-Zato što stari pisci mogu sve, a vi mladi morate da čuvate nedeflorisanu čast svojih ljubavnica.
Uprskan sramotom pred svojom verenicom seo sam u auto, beše neka zelena škoda i odoh na granicu sa mađarskom.
Carinik me je pitao zašto ulazim u njihovu zemlju.
-Zbog ljubavnice -rekoh.
-Ondak je u redu, tešver – odgovoro mi je i pružio naše pasoše.
Posle sam saznao da je predsednik Društva, oženjen, ugledan direktor jedne novosadske štamparije bio silovito zaljubljen u crnu ženu pesnikunju, poznatu po performansima u kojima se skidala da bi gola recitovala svoje stihove.
Predsednik joj je pisao katrene. Ona se, zvala Kata, i samo su on i ona znali šta znači katren.
Vilijam Šekspiri mogao je da se služi samo sopstvenim krhkim stihovima.
Crna žena nikada nije postojala. Ipak, bila je njegova ljubavnica koja mu je nadimala jedra na putovanjima o kojima njegova žena nije ništa znala.
Ponekad je mislio da bar ima jedna jedina osoba na svetu koja bi mi poverovala koliko se mučim između njih dve.
Dobri, stari Vilijem još je na umu imao poverenje među ljudima koje je curilo kao krv iz rane zavodljivosti kurtizana.
(nastaviće se)
Нема коментара:
Постави коментар