Zapušteni lik sa biciklom
i psom koji reži na mene
naselio se u lagumu
stare tvrđave
u šancu u kome sam
svakog proleća
rezao vrhove tamnih kopriva
neosmuđenih gasovima
iz automobilskih auspuha.
Ljuti se kad me ugleda.
Ovo je moje, kaže
za ono što je ničije.
Uzalud mu objašnjavam
da ne želim da ga uznemiravam
jer se on i dalje kostreši
a njegov mali pas
izmešane rase
kao svi mi došli ovde
polako počinje da se privikava
ne laje onako kao pre
pogled mu je blaži.
Jednom mi je prišao
pokušao sam da ga pogladim
ali je ustuknuo.
Padala je kiša
padala je svakog dana
koprive su nabujale
pas je postajao sve bolji
jedino je njegov gospodar
ako je gospodar
zatočen u tunelu
pio i psovao.
Dobar si, druže,
rekoh mu jednom.
Ti si poslednji vlasnik
poraza koji oličava
ova stara tvrđa
nikad korišćena u ratovima
i koju volim ali
ne zbog graditeljice carice
(da li Marije Terezije)
koja je postrojavala njene branioce
u suton
okrenuta strastima noći
i zahtevala
da istupi soldat kome je najduži.
A kad bi joj se smernik
približio
odrubila bi mu glavu.
To je mržnja onoga što želiš.
I šta je bilo onda, upita me nervozan.
Umrli su, umrli svi, carica, vojnici, svi, rekoh.
Kiša je opet padala.
Ovde sam na suvom, reče
i zatvori grubo sklepana
daščana vrata.
Нема коментара:
Постави коментар