Ne mogu pouzdano da tvrdim, ali mi se čini da sam počeo da zapažam pukotine nekako u vreme kada čovek u šali kaže da je postao većinski vlasnik svog života, odnosno posle pedesete godine.
Do tada je, bar u mom unutrašnjem prepoznavanju sveta, sve bilo prilično celovito.
Dovoljno sam star da pamtim neke potrese, poput zemljotresa u Skoplju, recimo.
Tog dana, a beše prepodne, sećam se, išao sam skakućući na jednoj nozi do obližnje prodavnice po hleb i mleko koje smo plaćali jednom mesečno, kada bi otac dobijao platu a dotle nam je trgovac dug upisivao u svesku i davao robu na veresiju.
Kad sam se vraćao, ovaj put hodajući normalno, na dve noge, ugledao sam dva samca podstanara kako stoje ispred kuće u kojoj su živeli i uznemirino govore o potresu.
Zastao sam.
Sa
njima sam imao uvek nesporazume. Bili su mladi i skloni da se
obračunavaju sa nama mlađima, često bez ikakvog povoda, isključivo
da bi dokazali svoju ničim zasluženu fizičku superiornost.
Jedan,
oniži i puniji, imao je samo jedno oko. Ono, čini mi se desno, bilo
je načinjeno od stakla.
Onaj drugi je bio mršav, već ispijenog pušačkog lica.
-Šta je mali – reče, začudo mirnim, čak blagonaklonim tonom onaj sa staklenim okom. -Tresu ti se gaće od straha.
Nisam ništa shvatao.
-Zemljotres. Malopre su javili – objasni dugajlija. -I ovde će se sve srušiti, samo stoj pa gledaj.
Bili su napeti, ali ih je strah od moguće nesreće bezmalo paralisao i dao im, kako to biva, nakratko, humaniji nastup.
Vratio sam se kući sa nabavljenom hranom i odlučio da nikome ništa ne govorim.
Posle izvesnog vremena, sve se vratilo na staro.
Nisam video nikakve razorne pukotine, ne tada.
Podstanari su živeli svoje skromne živote.
Onaj sa staklenim okom je našao ljubavnicu. Bila je to najlepša žena koju sam do tada video. Pravilnih, lepih crta belog lica. Obla, pune kose. I uvek kad bi me ugledala na ulici nasmejala bi se srdačno kao da me poznaje.
Nisam mogao da razumem šta vidi u onom liku sa jednim okom iz stare vlažne kuće koja je zaudarala na mokraću.
I danas ne znam odgovor, ali odnosi između muškaraca i žena su, po praviliu, zagonetni.
Ponekad je bilo traumatičnih iznenađenja. Jednom sam vozio bicikl pored rukometnog igrališta na kome je utakmica bila u punom žaru, kada me je lopta koju je hitnuo moj komšija rukometaš oborila sa njega.
Publika se smejala a ja sam brzo skočio ponovo na sic i pobegao. Glava me je bolela i na zadnjem delu lobanje mogao sam da napipam malu rasekotinu.
U vreme bombardovanja krajem dvadesetog veka bližio sam se središtu svog života. Bar sam ja tako zamišljao liniju kojom se ljudski vek proteže.
Vraćao sam se kući s posla. Bilo je kasno veče. Jedini preostali most na Dunavu bio je zatvoren za saobraćaj radi bezbednosti jer se očekivalo da će i njega NATO avijacija da sruši.
Vozio sam auto kada me je ispred prelaza zaustavila policija.
Dva policajca, sećam ih se, u lakim letnjim cipelama i pantalonama sa okraćalim nogavicama. Bili su rezervisti i drhtali su od straha.
-Možete da pređete most, ali samo na svoju odgovornost.
Pristao sam.
-Morate da potpišete – reče jedan a drugi mi pruži nekakav papir koji sam potpisao u mrklom mraku.
Zatim sam sedeo u kolima i pomolio se Bogu. Posle toga dodao sam gas i auto se velikom brzinom približavao mostu. U poslednjem trenutku sam se setio da ugasim farove; što je sa sadašnje tačke znanja o raketiranju iz daljine - delovalo besmisleno. Dodao sam gas do daske, kako se kaže, i, činilo mi se, u beskrajnom vremenu, prešao na drugu stranu.
Sutradan sam video pukotinu koju je na južnoj strani mosta načinila granata ispaljena pred zoru na taj most i tek tada se odistinski uplašio.
Pukotina je postala stvarnost.
Godine posle toga nisu bile naročito srećne.
Dugački podstanar iz vlažne kuće se negde zagubio.
Onaj sa staklenim okom je i dalje živeo sa lepoticom.
Dok bih prolazio pored prozora stana u kome su živeli ponekad bih čuo njen grleni smeh koji je sada bio manje erotičan.
Komšija koji mi je razbio glavu pretvrdom rukometnom loptom je oženio rukometašicu koja je, tužnog anđeoskog lika, radila u pošti. Bila je smirena, debela i vrlo brzo je umrla od neke nepoznate bolesti.
Svet brutalnih vrednosti postajao mi je sve mrskiji.
Pisao sam pomalo. Uglavnom su to bili jezgroviti aforizmi. Čak sam i objavio knjigu za koju je jedan kritičar napisao da su rečenice u njoj „poput travke koja niče u pukotini između dva betonska bloka“.
To mi se svidelo i počeo sam da primećujem razno bilje koje je raslo u rasedima zidova, trotoara, nasipa, parking prostora…
Snimao bih kamerom te biljčice i postao ljubitelj korova.
Korovi su uspevali uvek, ponekad bi me iznenadili i zimi. Bili su lepi i neverovatno otporni. Uspevali su tamo gde je sve nestajalo.
Kako se svet lomio u raznim pojavnim oblicima tih samoniklih biljaka je bilo sve više. Ponekad bi ih zaticao u talasima raseda i dokumentovao ih kamerom na svom telefonu.
Bilo je to beleženja gubitaka nečeg opšteg umesto ličnog.
U tome sam nalazio smirenje.
Imao sam prijatelje koji su radili neke slične stvari: snimali leptire, rasušene čamce na obalama jezera ili mora, natpise na grobnim mestima…
Gledanje
u pukotine nije uopšte jednostavno. To je umetnost za sebe.Može da
se praktikuje na svakom mestu.
Jedne prolećne večeri sam,
nehoteći, uočio ljubavni par
u restoranu, par koji je večerao ribu.
Ali, stvar nije bila u ribi ili jeste.
Čovek koji je izveo devojku na večeru bio je stariji od nje bar četvrt veka. Bio je zadrigao, proćelav u lošem odelu sa šarenom košuljom ispod koje se vidno znojio.
Devojka je bila lepa, otkrivenih ramena, ruku i dubokog dekoltea koji se naročito isticao dok je sponzoru vešto tranžirala pečenu ribu stavljajući mu u tanjir gotove zalogaje bez kostiju.
U
jednom trenutku pogledala je u mene i zadržala, ne znam zašto,
možda iz čiste radoznalosti, hira flerta ili proveravanja sopstvene
vrednosti – pogled duže nego što je uobičajeno. Ponovila je to
nekoliko puta. Čovek je naručivao neko roze vino za nju i ona je
pila bez oklevanja.
Mogao sam da pretpostavim zašto je želela
da se brzo opije alkoholom.
Ipak, ta njena posvećenost jelu i predavanje piću pokazivalo je da nije previše mlada.
Povremeno bih iz daljine bacio pogled na njih.
On je to primetio i gledao me sve više preteći.
Ona se sve više smejala i u tom raskalašnom pomalo bludničarskom smehu našao sma tragove smeha one devojke koju je podstanar iz Jurišićeve ulice, sad sam uveren, delio sa dugačkim cimerom.
Pukotine vremena čuče pored nas kao crne rupe u svemiru i gutaju nas pomalo, kao što to čini svakog jutra ogledalo u mom kupatilu.
Нема коментара:
Постави коментар