Imam mali tamno braon
kovčežić sa kožnim drškama
sa strane koje služe
za nošenjei prilikom putovanja.
Ali ja sve manje putujem
i jednog dana sam u kovčežić
odložio jednu knjigu
ne sećam se koju.
Posle nekoliko dana
u njega sam stavio još jednu.
Bila je to knjiga pesama
pisca kome sam se često vraćao.
Ne razmišljajući odviše
počeo sam da sveske sa pesmama
odlažem u taj braon koferčić.
Kad mi se prohte
obično kasno noću
pred spavanje
iz kovčežića izvadim nasumce
neku knjigu pesama.
Uvek su to pesme.
Kad bi me neko pitao
zašto samo pesme čuvam
pod zlaznim ključem
rekao bih mu za svog velikog
crnog psa.
Desilo se to u vreme
kada sam uređivao neke stranice
u studentskom listu
i stanovao u malom dvorišnom stanu
a mnogi pesnici su mi poštom
slali svoje radove na tu adresu.
Jedan zaista odličan
poslao mi je jednog dana
pesme u plavom kovertu
a poštar je pismo bacio
preko kapije.
Pas koji je dotle kunjao
u dvorištu dotrčao je do
kapije zalajao glasno i snažno
i nećete verovati
u dva zalogaja pojeo pismo.
Da li si primio moje pesme
pitao me je pesnik posle nedelju dana.
Jesam, rekoh, ali moj pas,
moj dobri glupi lepi pas
kućni ljubimac
ih je pojeo.
Kako
pojeo?
Jednostavno, pojeo od reči
do reči.
Znači da mu se sviđa moja poezija?
Sviđa mu se.
Bio je zadovoljan.
Od tada pesme koje dobijam
od prijatelja čuvam pod ključem.
Ponekad dođem u iskušenje
da neku pesmu pojedem
ali se obuzdam i na silu
prihvatim život
u kome nema poštara
koji bacaju pesme preko
kapija
i nema onog psa
i onog pesnika
(oboje su sigurno u paklu
u kome ću i sam biti)
i kao da nema onog
što je nestalo
što je uništeno
a što nisam već video.
Нема коментара:
Постави коментар