Ne priznajem da je dobra
bilo koja knjiga koja nije
izmašćena nečijim prstima
u groznici između želja
za mrsom i hlebom
i želje da onaj koji je čita
izađe
makar malo
makar u glavi
iz svog života.
...I sad se setih
bio je neki stari zagonetnjak
u gradu
koji je gle čuda
voleo da čita
iako nije imao svetla
i
nije imao novca u kući.
Uzimao je romane
iz gradske biblioteke
i vraćao ih posle nekog vremena
umrljane alevom paprikom
i svinjskom mašću
na užas bibliotekara.
Mirisali su
ti romani ljubavni i ini
naravno
još i na petrolej.
Starac je naime noću
uz parče hleba i masti
pod petrolejskom lampom
(što lije svjetlost crvenkasto žutu)
čitao svojoj ženi
priče u kojima pobeđuje
pravda hrabrost i istrajnost.
Voleo bih da znam da li je
šta dodavao tome
na primer
lep ti je taj stari pulover
ili sutra ćemo ići
u onu ulicu u kojoj prodaju
zlatno prstenje i ogrlice
mogao bih da ti kupim jednu
ali pametnije je da sačekamo
bolju priliku
jer sad su opasna i gadna
vremena
a zatim bi liznuo prst
sa starčkim pegama kvrgav
ali još sposoban da okrene
novi list zlostavljanja
lova na veštice
i vešanja konjokradica bez suđenja
u nekom starom
američkom gradu
bez sudija
bez pravde
pričajući joj gluvoj i nemoj
da je sve to život
koji su mogli imati
ali srećom nisu.
Voleo bih da mogu da
stvorim bolji život
od njegove priče
ali plašim se da ne mogu
jer o našim sudbinama
ne odlučuju halucinacije
nego anđeli
koji žongliraju
ispod veš plavog neba.
Нема коментара:
Постави коментар