(odlomak iz romana u nastajanju) Bio sam uveren da je nikada više neću videti. Međutim, jednog običnog, ne tako ranog jutra dok sam sedeo na klupi ispred svoje kuće u previše mirnom kraju, ta gugutka sa crnom ćilibarskom ogrlicom oko vrata pojavila se niotkuda. Jedva da sam čuo tiho sklapanje krila kada je sletela na granu ariša tik ispred moje lože. Odmah sam je prepoznao. Danima sam kriomice posmatrao kako gradi gnezdo od suvog lišća i mrtvih grančica iznad ulaznih vrata praveći nered ispod streje, a onda se jednog dana začulo mladunče u gnezdu. Golubica je tada prestala da me se plaši. Kao da je znala da je majka neprikosnoveno zaštićeno sveto biće. I sve bi se odvijalo uobičajen da mladunče nije izleteleo samo iz gnezda i palo na parking gde je postalo laki plen neke ulične mačke. Od tada, gugutka više nije dolazila. Do jutros. -Pomirili smo se – rekoh joj ne znajući zašto. U svemu nije bilo niti moje niti njene krivice. Ona se mirno bibala, ne plašećo me se, kao u najboljim danima. Kuće su, pomislih, upravo za to. Da se pomirimo sa svim što dođe i prođe. Kao sreća i nesreća. Anton Pavlovič Čehov je imao kratak srećan i nesrećan život. Bio je lekar koji je bolovao od tuberkoloze. Mogu da pretpostavim, samo pretpostavim šta je pritom mislio. Imao sam prijatelja hirurga. Bio je specijalista za vene. Čekao bih ga u njegovoj načelničkoj kancelariji da završi operaciju.
Poneo bih umereno ljute kobasice, šarski slani sir, ljute somborske paprike i vino italijansko. Vraćao se uvek crven u licu. -Upravo sam pretesterio nekoj babi nogu. Onda bismo navalili na večeru i vino. -Kod žene su najvažnije noge. A ja to režem. Napolju je pljuštala kiša. -Opusti se. -Svi smo izašli iz nekog međunožja. -Jebeš li ti još? -Ne seri. Onda se pojavila sestra. -Doktore, zovu vas na odeljenje. -Čekaj me tu – rekao je. Čekao sam do tri iza ponoći i otišao. Sutradan, njegova žena mi je javila da je umro pogođen silovitim srčanim udarom. On, čovek koji je znao kako izgledaju vene i kako ih sačuvati – nije se trudio da to učini. Čehov pišući čuvene „Tri sestre“ iako bolestan, nije bio udaljen od erotske primisli. Sestre izražavaju želju za ljubavlju i ispunjenjem, što može da ima erotsku pozadinu, ali komplikuje odnose među likovima. Bolest, blizina smrti, tako snažno utiču na eros kao ništa drugo. Mislio sam o tome jednom dok sam zbog operacije kile ležao u bolnici u Leverkuzenu. Mlada doktorka koja je dolazila u jutranju vizitu prvo bi obišla starca u krevetu nasuprot mom. Stari je bio u lošem stanju. Ona se naginjala nad njegovim sve upalijem krevetu. Nosila je kratki beli mantil i pritom su joj se jasno videle uske žute gaćice. Nisam siguran da to nije znala. Moj pogled bi se, pre nego što bi se okrenula meni, dugo zadržavao na tom bizarnom detalju ženstvenosti u odelu za muške bolesti. Doktor Čehov je seksualnost u svojim delima davao kroz prostore u kojima se likovi nalaze često simbolizujući njihovu emocionalnu i seksualnu izolaciju. Bolnica je erotika na suprotnoj strani smrti. Na strani ozdravljenja. Zato volim tajne poglede.
nastaviće se
,
Нема коментара:
Постави коментар