недеља, 31. август 2025.

MILAN TODOROV: GLEDAJUĆI U KRAJEVE

 



Kad sam bio mali

zavideo sam dečacima iz centra.

Ja sam rastao na periferiji

možda je bolje kazati

u predgrađu.

U njemu se ljuštila boja starih

kartonskh kofera

jeftinih long plejki

bicikala kupljenih na buvljaku

i olako trošio zanos

podstanara i podstanarki

koji su se voleli brzo

robijaški u sobama

namenjenim kratkom boravku.

Zavideo sam kažem

dečacima iz centra

jer im je fudbalski prvoligaš

bio pred nosom

kao i najbolje škole

i veliko pozorište.

Trebalo je samo da

preuzmu uloge u njima.

I oni su to činili.

Bili uspešni

imali ljubavnice

dobra kola i novac

koji su brojali metrom.

Za to vreme ni predgrađa

nisu mirovala.

Fasade su se krunile.

Dolazila su deca

novi mladi i željni svega stanari

nova ječanja u sladostrasti

i jecanja posle

neko je dobio pejsmeker

a neka devojka spiralu.

Ne znam

stvarno ne znam

šta je bilo bolje.

Nemoguće je da film premotam

unazad.

Znam da tamo sada ničega nema

iza prozora

ispod površine

iza rđe

nema nigde onog sklada

koji nas je razdvajao

da bi nam dao

krila.




RATKO DANGUBIĆ: LICA

I.

Na trgu bez imena, gde nikada nije bilo stanice, ljudi su čekali voz.

Nikada šina, nikada lokomotive, samo asfalt i stubovi na kojima su

visile reklamne table:

„Kupuj domaće, veruj u sutra.“

„Sve je na popustu.“

„Budite zdravi, nosite masku.“

Ljudi su čekali kao da će iz betona niknuti voz.

Sedeo sam u senci kioska bez stakla. Na kiosku su bile zalepljene

nalepnice:

„Živiš samo jednom – troši brzo.“

„Masku nosi, osmeh ne moraš.“

Čekanje je jedini oblik zajedništva. Ne povezuje nas istina, ni ljubav,

ni vera – samo beskrajno čekanje. Čekamo bolje sutra, dok nam

svakodnevno kradu danas.

Starac pored mene je rekao:

„Ko ne zna gde ide, brzo stigne nigde.“

Klimnuo sam, bez snage da mu protivurečim. Put ne postoji. Samo

tumaranje.

II.

Iznenada, govornik se popeo na stolicu.

Na rukavu njegove košulje bila je nalepljena reklama za neku

osiguravajuću kuću.

Počeo je da obećava. Gomila se gurala, verovala.

Reči su bile meke, kvarljive, nalik voću s etiketom „najlepše,

domaće“.


Najlepše reči su one što te maze, i kad znaš da te lažu. – pomislio

sam.

Kad se gomila razišla, ostao sam sam.

Ljudi se dele samo na dve vrste – na one koji obećavaju i na one koji

klimaju glavom.

Možda i na treću – one koji fotografišu obećanja i kače ih na frižidere,

kao uspomene.

III.

Noć je pala brzo.

Grad je bio prepun maski: ljudi u autobusima, u prodavnicama, na

parkingu.

Automobili su nosili stikere: „Bog je moj suvozač.“

Frižideri u supermarketima: „Zabranjeno tugovati.“

Čak i klupe u parku bile su prelepljene nalepnicama.

Glad je jedina istina. Sit laži možeš biti mesecima, ali glad odmah

pokaže šta ti nedostaje.

U praznim izlozima video sam goveđe kosti.

Kažu da je ljubav valuta koja ne gubi vrednost.

Ali ona završava kao etiketa na jeftinoj robi: „Akcija! Ljubav 2 za 1.“

Na crnom tržištu ljubav se menja za interes, za poljubac kroz masku,

za pogled koji više ništa ne znači.

U susret mi je pošla žena.

Na njenoj maski bila je nacrtana jagoda.

U njenom osmehu – koji nisam video, ali sam slutio – bilo je

razumevanje bez reči.

Najređe bogatstvo.

Ali sam znao: zagrljaj bez krađe je luksuz. Nisam joj prišao.

IV.

Lutao sam gradom.

Reklamni panoi osvetljavali su prazne ulice.

Na jednom je pisalo: „Istina na akciji – samo do nedelje.“


Pomislio sam: Mrak krije istinu, jer mu svetlo ne prija.

Pred izbore istina ide na godišnji odmor.

Parole se šire kao virusi.

Sela su prazna, gradovi puni, a obećanja svuda.

Na zidovima grafit: „Selo prazno, parole pune.“

Svet se raspada, ali obećanja traju.

Jer ne moraju biti ispunjena.

V.

Zaustavio sam se pred crkvom. Vrata zatvorena.

Na njima zalepljen plakat: „Tišina je strašnija od vike. Ulaz uz

masku.“

Iznutra nije dopiralo ništa.

Tišina je najopasnija – zato puštaju glasnu muziku u kafićima.

Zato frižideri u supermarketima ne prestaju da bruji.

Čovek se meri po senki, a ne po sebi.

Senke su takođe prekrivene nalepnicama: „Popust na sve!“

Možda smo mi samo senke koje veruju da su tela.

VI.

U zoru, dok su ptice letele iznad industrijske zone, na trgu se pojavio

novi govornik.

Ispod maske mu je curio znoj.

Na majici mu je pisalo: „Živi bolje danas, jer sutra ne postoji.“

Ljudi su ga slušali, klimali glavama, snimali telefonom.

I ja sam zastao.

Bez obzira na sve što sam znao, slušao sam ga.

Zašto?

Jer novi dan je samo nastavak starog sna.

A bez sna – ne bi bilo ničega.

VII.


Kasnije sam ušao u autobus.

Na svakom sedištu bila je nalepnica: „Čuvaj distancu, čuvaj sebe.“

Na prozorima – oglasi za kredite.

Ljudi su ćutali pod maskama.

Jedna žena šapnula svom detetu:

„Snovi se besplatno sanjaju, ali su najskuplje što imamo.“

Niko je nije čuo.

Niko nije hteo da čuje.

VIII.

Supermarket u zoru.

Police pune, sve oblepljeno akcijama i popustima.

Na hlebu piše: „Ukus tradicije.“

Na konzervama: „Priča koja zasiti.“

Na flaši vode: „Čistoća je obećanje.“

Pomislio sam: Kad nemaš hleba, probaj da jedeš priče – zasitne su za

naivne.

Ljudi su gurali kolica u tišini.

Svako lice – maska.

Svako oko – umor.

Na kasi sam video natpis: „Radost i tuga – paket aranžman.“

IX.

Uveče sam sedeo na klupi.

Na naslonu klupe – zalepljena nalepnica: „Sutra je bolji dan.“

Pomislio sam: život nije drama s raspletom, već pripovest koja kruži

sama oko sebe.

Obećanja su jedina hrana koja nikada ne zasiti.

A mi – mi smo glad koja nikada ne prestaje. 

субота, 30. август 2025.

MILAN TODOROV: ZA VELIKIM STOLOM

 





Ne znam da li sam smršao

i da li je to bilo namerno

ili zbog neke nevidljive

tek slućene muke.

Ipak skinuo sam nešto

mekog mesa sa stomaka.

Primetio sam to tek u ogledalu.

Beli deo tela je bio

onaj koji je zaklanjao

očev trbuh

genetski dar

i nije bio osunčan.

Zatim sam shvatio da mogu

da jedem vurst i sir i jaje

bez hleba

čak i bez soli.

Nije mi smetalo

što ništa nema ukus.

Navikao sam se na

bljutavost sveta.

To je kao da mi kaže

tvoja sam slika.

Ne opirem se.

Sve sam dalji

od pogleda.

Moj konačni cilj jeste

da ostanem duže

za ovim velikim stolom

sa više nogu

koje ne mogu da prebrojim

za stolom

koji je okrugao

kao središte dlana

i kako god se okrenem

manje je ljudi za njim

ljudi koji piju i psuju

kad im nešto pođe

po zlu.

Sve sam dalji od njih

ali na neki ponižavajući način

kome ne znam ni uzroka

ni povoda

ni cilja

ukoliko ga ima.

Sto je oko

koje koluta oko sveta.





петак, 29. август 2025.

MILAN TODOROV: ZIMSKI GRADOVI

Atlantske struje koje donose

toplu vodu u Mediteran

pod uticajem klimatskih promena

menjaju smer

tako da bi za trideset

ili najviše pedeset godina

Zapadnu Evropu zahvatile

velike hladnoće a leta

bila bi sušna i neplodna.

Ja još ne znam gde živim.

Budim se u zoru

sednem u stolicu

ispred malog vrta u kamenu.

Bilje je ove godine

u lošem stanju

a more sa svojim strujama

sve dalje.

Molim boga da ne potopi gradove

u kojima nikad nisam bio.

Onda se preko kolena

prekrijem knjigom.
Dolaze zime

svetlosti se smanjuju

drva se skupljaju u gomile.

Čudno je videti kako je svet

dvadeset prvog veka

prepušten nečemu

što se nikad ne bi desilo

bez nas.






четвртак, 28. август 2025.

MILAN TODOROV: RAZGOVOR

Kad sam objavio svoju prvu priču u nedeljnom broju Politike, u ono još dobro vreme kada je taj list bio vodeći i kada je objavljivao umetničku prozu – nazvao sam svog prvog urednika u studentskom listu Index.

-Gde si - pitao sam ga radosno.

-U bolnici – rekao je. Zatim je mirno dodao – Možemo slobodno da pričamo, ja sam se već odomaćio u bolnici na ovom fruškom bregu.

Uvek sam imao poverenja u njega. Ono što bi mi on, kao pažljiv i naklonjen mi urednik, spočitavao uvek je bilo važno i ja sam posle toga ispravljao svoje greške prema njegovim navodima.

Ne znam kako se rodilo to prećutno poverenje, koje ne mogu da nazovem pravim prijateljstvom, jer nikad ne besmo toliko bliski, ali trajalo je, sa nekim prekidima, sve vreme, bezmalo trideset ili čak i više godina.

Moram na ovom mestu da kažem da on i ja nikad nismo, u ovoj zemlji ludih političkih podela, bili na istoj strani. Međutim, to nije uticalo na naše prijateljstvo.

Sećam se, kad sam ostao bez posla zbog svojih političkih stavova i ispred čuvene gradske takozvane Futoške pijace na parkingu čekao svoju ženu koja je tada još radila u Dnevnikovoj zgradi – on je naisao, sa svežnjem rukopisa pod miškom. Behu to njegovi poetsko prozni zapsi o ravnici. Posle ću obratiti naročito pažnju na njegovu malu priču o tastu pušaču koji je umirao od raka pluća.

Moj stari urednik je, sećam se, i tada pušio. Lice mu je bilo crno a prsti žuti.

Rekoh mu svoju muku, znajući da mi ne može pomoći.

-To nije u redu – rekao je pošto se zamislio. -Nikoga ne smeju da ostave bez posla zbog ideja.

Bilo mi je to poput ljute trave na ljutu ranu.

-Hvala ti – rekoh mu tada.

On je stajao i ja sam stajao. Posmatrali smo se bez reči sigurno nekoliko minuta.

-Znaš – reče napokon -zašto te poštujem, u stvari zašto uopšte razgovaram sa tobom.

-Ne znam i ne moraš to da mi kažeš – rekoh.

Bilo mi je svega dosta.

Neka mršava plava žena sa dve ćerke, takođe mršave i plave, skoro devojke, skupljala je odbačeno povrće u kontejneru. Već sam ih viđao na raznim pijacama. Dolazile su malim plavim Renoom kakvih skoro da nema više, trpale još netrulo povrće u njega i zatim ga, pretpostavljam, preprodavale na drugim pijacama za nižu cenu.

Urednik se okrenuo i otišao bez pozdrava.

Onda je napokon pristigla i moja žena.

-Hoće da me otpuste zbog tebe – rekla je

-Neka ih.

-Od čega ćemo živeti?

-Od prevrnutih kanti za smeće – rekoh sa ironijom.

Bilo je to nešto kao nedovršena misao.

Setio sam se uputstva svog urednika:

-Piše se kontroverzno a ne kontraverzno.

Sada je sve postalo kontroverzno.

Stavio sam ruku na grudi. Imao sam utisak da nešto hoće da izađe iz mene.

-Da li si dobro?

Prošlo je dva popodne. Sunce je peklo najžešće.

Svet na asfaltu je bio bez odbrane.

Neka napuštena gradska mačka pojavila se iznenada između nas.

Moja žena se sagnula i pomilovala je.

-Zašto to radiš. Možda je zaražena – rekoh.

-Možda smo svi već zaraženi samo to ne znamo.

-Nemoj da prihvatiš otkaz, ma koliku ti otpremninu nudili.

-Ko mi garantuje da će me zaštiti?

Nisam znao odgovor.

Moja žena je, po prirodi, srećna žena.

O sebi ne znam šta bih rekao.

Ona je ipak ostala u gnezdu.

Ja sam se vratio književnosti moje mladosti.

-Kako si – pitao sam svog urednika a da nisam znao ništa o istoriji njegove bolesti.

-Ne skreći. Ja ću biti zalečen na neko vreme. A ona tvoja priča u Politci je dobra. Samo, znaš... u životu postoji i dijalog.

Zapamtio sam to za sve vreme buduće.

-Sutradan poslao mi je još jednu poruku:

-Izlazim radi promocije svoje nove knjige.

-I šta posle?

-Posle…

Njegova rečenica visila je u vazduhu i predstavljala nejasnu mrlju.

-Kad su me napali u nekoj, sada besmislenoj, književnoj polemici ti si odbio da se svrstaš na stranu mojih protivnika.

Da budem iskren, nisam se sećao te epizode.

Umro je nedugo potom. Vraćao se sa ženom i sinom posle oporavka na Zlataru, kad je, rekavši da mu je potreban predah, skrenuo sa puta do nekog pltkog potoka.

Izašao je iz kola, čučno i oprao lice hladnom vodom.

Iznad potoka prhnule su male senice.

-Mislim da su nekad u nekom životu pre ovoga  i one bile...  –  nije završio, rekla mi je njegova supruga, kaasnije, mnogo kasnije.

-Pokušala sam sa njim da razgovaram, da razmenim makar reč, ali bilo je kasno.







уторак, 26. август 2025.

RATKO DANGUBIĆ: CIPELE



Bio je vatrogasac. Nekada, davno, čovek od šmrkova i sirena, od vode

koja pobeđuje vatru. Danas čovek od kontejnera, od stida, od pogleda

u blato. Njegov jedini trofej – olinjala kaciga na polici. Kad je

pogleda, učini mu se da kaciga zna sve o njemu, da mu se podsmeva.

U njoj se zrcali prošlost, ali ona prošlost liči na šalu: vatrogasac koji

sada skuplja tuđe cipele.

On stoji pored kontejnera i pravi se da je slučajno tu. To „slučajno“ je

poslednja odbrana dostojanstva. Ali nema tu dostojanstva, kao što ga

nema ni u svim tim ljudima koji traže plastične flaše, stare veš-

mašine, prazne konzerve. Grad smrdi na gubitke, propadanje,

samosažaljenje i uzdahe.

Godinama nema para za nove cipele. Zima steže. Ove stare – raspale,

mokre, sa đonom koji se odvaja kao umor od tela. I onda, gle:

sudbina, iluzija, podmetačina. Jedan par, poluduboke, markirane.

„Berker“. Tuđa stopala su već hodala u njima, ali on oseća kao da je

pronašao ulaznicu u neki drugi život. Preobuo se tu, pored kontejnera,

ostavio svoje stare kao dokaz da i on može biti milostiv. Možda će

nekome poslužiti.

Odlazi polako, i u hodu ga presreće misao: nikada neće umreti sa

stilom. Ali – da li iko umire sa stilom? Da li oni na naslovnicama, u

nesrećama, u spektakularnim sahranama, zaista odlaze elegantno? Ili

smrt uvek smrdi isto: na creva, na antibiotike, na mokraću, na strah I

jad?

On zna: kraj nije pozornica. Kraj je šapat koji niko ne čuje. On se boji

tog šapata. Ne smrti same – nego činjenice da će ona biti beznačajna.

U tim “novim” cipelama, međutim, oseća lažni trijumf. Kao da su mu

date da prevari smrt, da prohoda još kilometar, još dva, ko zna koliko.

Neko će reći: to je hrabrost. On zna da je to – očaj, najjeftiniji oblik

otpora.


I dok hoda, planeta stenje. Vesti s televizora su iste: topljenje glečera,

nuklearne pretnje, pad tržišta, epidemije, ratovi koji se ne završavaju.

Planetarna sahrana prenosi se uživo, iz sata u sat. Ljudi, kao i on,

preturaju po kontejnerima civilizacije, tražeći neki znak da nisu

sasvim odbačeni.

Šta nas održava razumnim u ovom raspadanju? Možda baš to što

znamo da nema spasa, a ipak nastavljamo da hodamo, da puzimo,

cerimo se. On u svojim „Berkericama“, drugi u svojim lažnim

osmesima, treći u šoping centrima gde kupuju poslednju odeću za

poslednju predstavu u snu.

Smrt planete i smrt čoveka – to su isti đonovi. Nema tu „stila“. Nema

heroja. Samo figure koje se pomeraju, još malo, dok sve ne padne. Ali

eto – u tom hodu, sarkastičnom, očajnom, u odbijanju da se sruši

odmah – možda se krije neka lepota. On hoda kroz raspad, kroz ledeni

vetar, kroz grad u kome svetla trepere kao umrlice. Hoda i oseća

težinu tuđih cipela. I shvata: predivna hrabrost nije u pobedi, ni u

stilu.

Predivna hrabrost je u tome da ideš dalje, i kad znaš da je sve uzalud, sve.

MILAN TODOROV: ŠALE OČEVA

 

Jednog dana to dete će odrasti

i sećaće se kako ga je

jednog dana u velikom tržnom centru

otac nosio oko vrata

kao živu narukvicu

a zatim zastao na stepeništu

i u šali

sasvim nerazumljivoj

nagnuo se u provaliju

između spratova

držeći ga za noge čvrsto

trzajem lažno bacio u ambis.

Setiće se tog ožiljka

za koji ni otac ni on

nisu znali razlog.

Kronos bog vremena

da bi izbegao proročanstvo

prema kojem će ga ubiti

jedan od sinova

je svu svoju dece bacio

u Tartar.

Šale očeva

ponekad su izraz

nepodnošljivosti neizbežnog starenja

i nestanka.

Ali, dete je cikalo od radosti.

Otac je bio ponosan.

Bila je to korisno

protraćena šetnja.

Samo jedna žena

u uskoj crnoj haljini

sa dubokim dekolteom

koji je malo otkrivao

njene bele spuštene

grudi prekrstila se brzo

u strahu.

Pitao sam se zašto to gledam,

ali u tom pitanju bilo je

previše reči koje ništa nisu

značile.

Možda je pomislio sam

potrebno što ranije

odvojiti ravnodušnost

od smrti

da bi duša na poslednjoj postelji

kao čaura bube

dala utehu u obličju

koje  rađa leptire.

Otišao sam.

Popio svoje večernje vino.

Sve je opet bilo u mutnom redu.

Uostalom,

Sofokle je pisao tragedije

do kasne starosti

i ništa mu se nije dogodilo.



понедељак, 25. август 2025.

ВУДИ АЛЕН НА МОСКОВСКОМ ФИЛМСКОМ ФЕСТИВАЛУ




„Када је реч о сукобу у Украјини , чврсто верујем да Владимир Путин потпуно није у праву. Рат који је изазвао је ужасан. Али, шта год да су политичари урадили, не мислим да је прекидање уметничких разговора икада добар начин да се помогне.“

MILAN TODOROV: JESEN STARACA



Galebovi se pred veče

okupljaju na toplom metalu

u pesku zarobljenih šlepova.

Ti lepi prljavi rečni  galebovi…

Oni su prvi glasnici dolazeće,

rane hladnoće.

Postoji ta rečenica:

Dobro je što smo poneli

ove tople i mekane dukseve

za ovakav preokret

iz tupog vremena trpljenja u

vreme fizičke patnje.

Ali, ja baš volim taj zaokret

jer se trudim da volim

zategnutost osećanja.

Na drvenoj klupi

u siromaškom naselju

pored prašnjavog puta

kojim se vraćam kući

sedi već star a mlad čovek.

Sedi i gleda u mladu šumu

koja je posađena

posle oluje.

Šuma raste kao iz vode

bukvalno.

Oko njega su deca.

I ona su mirna.

Dolazi nešto

a niko ne zna na šta bi sad

trebalo obratiti pažnju.

Niko ne zna

šta će biti sa nama

koji smo gladni oskudice

tela na plažama

huka veselja

talasa i otisaka stopala u pesku?

Ko će imati toliko hrabrosti

da prepliva zimu

u muškom stilu

a da ne umre na kraju špice?

Viđao sam starca

užasno crnog tela

mršavog na smrt

bolesnog starca

koji je plivao u kasnom novembru

u ledenoj reci iskašljanoj imenom Danube

i uspeo da ubedi

nekoliko starica da mu se pridruže

u tom pokušaju očuvanja  postojanja

govoreći im da je dolazeća zima

samo međusezona

ništa posebno

a onda ga više nikad misam video.

недеља, 24. август 2025.

MILAN TODOROV: BELI NOĆNI GALEB

 


Nisam siguran da vreme

to menjanje magnetnih polova Zemlje

utiče na sva živa bića, ali sam uveren da promene

godišnjih doba

povoljno deluju na moj život

u blagom luku nadole.

Možda se svetom koji se menja

odvikavam od prošlosti.

Sasvim je izvesno da mrzim vreme u kome sam

mogao da budem bolji.

Zamišljam vreme bez promene snage Sunca i vreme bez ljubavi pupoljaka.

Ubila bi me sasvim sigurno ta

starost svakodnevnog života.

Ali, znam, ubiće me već

neko o kome još

ne znam ništa

samo osmatram

nebo

rečni galeb

usamljen u sumrak

leti visoko

beo kao anđeo.

Molim ga da mi kaže

večeras

ko je.


субота, 23. август 2025.

RATKO DANGUBIĆ: KRAVATE

Zovem se Petar, ali ovi moji kafanski mudroseri zovu me Narator. Ja se, dakle, ne pitam mnogo. Ako narod kaže da si Narator, onda si Narator, pa makar u glavi brujalo da si poslednji idiot svoga grada. Sve što ću ispričati dogodilo se u jednom gradu u Hercegovini, sredinom devedesetih. Posle godina granata i mrtvih, kad je konačno utihnuo top, a sunce počelo da peče kao da mu je zadatak da probuši stomak Hercegovine, stigla je – Evropa.

Ne u celosti, naravno. Evropa nikad ne dolazi u celosti. Uvek stigne samo njen simbol: papir, kombi, uniforma, parola, ili u ovom slučaju – kravata.

(Fusnota br. 1: Kravata je, kažu, hrvatskog porekla. To je prva ironija. Druga je da je to jedini modni izum Balkana koji je Evropa prihvatila bez rata. Treća ironija: stigla je u grad u Hercegovini, pravo iz Brisela, da veže vratove onih koji su rat preživeli upravo zato što su umeli da odvežu, da prekinu, da preseku.)

I tako, jednog jutra na Trgu se zaustavio beli kombi. Vrata su se otvorila i iz njega je prosuta kiša kravata: svilene, pamučne, šarene, sa pticama i zmijama. Narod se krstio, smejao, pitao: „Je li ovo humanitarna pomoć ili evropski cirkus?“

Ja sam rekao: „Kažu, ne možeš u Evropu bez kravate.“ A Jovan je dodao: „A ni krava, koliko vidim.“

Jer sledećeg dana pojavio se seljak s kravljom gospođom, rogovi voskirani, a umesto povoca – upredene kravate. Krava stajala mirno kao mlada pred svadbeni ples, kao da joj je neko u uvo šapnuo tajnu magiju kojom i životinje ulaze u modu sveta.

„Pogledajte, ljudi! – vikao je seljak. – Evropa mi dala novu modu: mleko, meso i kravata gratis!“

Kafana „Kod Trnovače“ pucala je od smeha. Petro je lupio dlanom o dlan: „Ljudi moji, vidite li šta se desilo? Evropa nam šalje kravate, a mi ih vezujemo kravama! Volovi bi bar razumeli, ali mi…“

A vele i ovo: dobar deo tih kravata završio je u nekim dućanima gde se prodaje roba sve za jednu marku. Neki ljudi sve shvataju kako treba, a neki – kako vreme donese.

Delegacija za monitoring kravata

E, ovde priča dobija zaplet. Jer Evropa, ozbiljna kao da otvara testament, poslala je delegaciju. Stigli su gospoda u odelima, sa fasciklama i značkama, i krenuli da ispituju:

„Da li vo oseća slobodu s kravatom?“ „Da li je krava dala pristanak?“ „Da li ste konsultovali advokata za ljudska i stočarska prava?“

Naši su im odgovorili: „Gospodo, kod nas ni čovek ne zna da li pristaje dobrovoljno, pa kako bi znala krava?“

(Fusnota br. 2: Evropska unija tada nije imala uredbu o pravu krava na slobodu izražavanja. Ali danas bi verovatno formirali radnu grupu i otvorili fond od 30 miliona evra.)

Delegacija je beležila, klimala glavama, a seljaci su dovodili magarce s mašnama, piliće sa mašnicama, pse s leptir-kravatama. Trg je postao evropska modna pista, a negde iza brda činilo se da i vetar šušti kravatu od oblaka, kao da se i priroda podsmeva.

Evropsko prvenstvo u vezivanju kravata

Iz kafane je stigao novi predlog: da se organizuje takmičenje – ko će lepše da zaveže kravatu volu. Prva nagrada: put u Brisel, da se dokaže kako balkanski volovi mogu da nose kravatu s dostojanstvom.

Smeh se valjao kao kamen niz hercegovačku kosu, a činilo se da i kamenje škripi od smeha, kao da se celo podneblje uključilo u šalu.

Intermezzo

E sad, postoji i jedan sloj priče koji nije za smeh. Jer, dok smo se smejali, u očima ljudi tinjalo je nešto drugo – svest da nas je upravo ta Evropa gurnula u rat, a sada se pojavila sa kičastim, šarenim komadima tkanine, kao da ništa nije bilo. Kao da se krv može obrisati svilom.

(Fusnota br. 3: Dobar pisac bi ovde ubacio digresiju o tome kako se svet najčešće ne završava pucnjem, već šaljivim gestom. Rim nije pao zbog varvara, već zbog birokratije. Jugoslavija nije pukla zbog tenkova, već zbog mapa koje su crtali u evropskim salonima.)

Groteska na pijaci

Pijaca je postala pozornica: svaka krava, vo ili magarac imala je neku modnu inovaciju. Jedan mladić iz Milana, naš student, objašnjavao je razliku: „U Milanu kravata znači moć, prestiž. U gradu u Hercegovini? Kravata znači sprdnju, uže i presudu.“

Stari trgovac Stojan je rekao: „Vo nosi jaram, čovek nosi kravatu, a seljak – seljak vezuje sve zajedno i smeje se Evropi.“

I to je, gospodo, presuda.

Epiloška nota

Sunce je peklo, insekti zujali, prašina se dizala. Smeh je postao tišina, jer u toj tišini odzvanjalo je pitanje: ako Evropa nema snove, šta onda ima? Parole, regulative, kravate. A mi? Mi imamo ironiju. Jer jedino ironija može da preživi rat i Evropljane istovremeno.

(Fusnota br. 4: Ako se pitate da li je sve ovo izmišljeno – jeste i nije. Kao što svaka priča o Evropi jeste i nije. Realnost je dosadna, a ironija je jedini oblik pravde.)

I ja, Petar, zvani Narator, zapisujem poslednju misao: Evropa nas je gurnula u rat, a sada šalje kravate. Mi ih vežemo kravama i volovima, smejemo se i psujemo, jer znamo da drugačije i ne može.

Jer ako Evropa misli da nas oslobađa – vara se. Mi smo slobodni u smehu. A kravata? Kravata je samo dokaz da i vo može izgledati kao evropski diplomata, makar na tren, dok se nad njim spušta hercegovačko nebo, ispisano od sunca i prašine, kao najveća i najstarija kravata sveta.


MILAN TODOROV: SMISAO SREĆE

 

Parkirao sam auto

kao i uvek ispred vojne bolnice

i pomislio kako tu skoro nikad

na prozoru nisam video nijednog

bolesnika.

Možda im, pomislih, zabranjuju

da vise na prozorima

sa koJih se mogu baciti tiho,

neizlečeni, pozleđeni zauvek.

Zatim sam se uspeo

na pešačku stazu

koja ide preko mosta.

Osetio sam epsku punoću u tome.

Grad se davio u nesrećnoj ljubavi

kanalizacije i potpazušnog znoja

a na mostu je strujao snažan

svež vetar.

Bio je to balon vetra,

zatvoren i zaštićen od mogućeg pada.

Spustio sam pogled.

Voda je bila mutna.

To je za trenutak učinilo da budem

neodlučan.

Zašto uopšte idem na drugu stranu?

Neki unutrašnji glas mi je govorio

Idi, samo idi.

Čega ima tamo, pitao sam se

čega nema na strani sa koje dolazim.

Možda taj vetar

sigurno taj vetar sa male planine

koji pada niz vodeni usek

čini razliku između svetova.

Razlika je, pomislih, jedino važna.

Ona određuje gde šta počinje.

Početak sveta, recimo.

Početak koji je magnet

kojim skupljam prosute novčiće

između sedišta u autu

novčiće bez vrednosti

osim što mogu da posluže

kao ključ za kolica u megamarketu

u kome je smisao hrane

dominantan oblik sreće.