Može ti se dogoditi
da sedneš na neku klupu u parku
ili fotelju u nekom holu
i da osetiš neprijatnu toplinu
onog koji je tu sedeo pre tebe,
onog koji je upravo otišao
jer ljudi stalno odlaze
ali uvek ostavljaju deo sebe
iako to nije dostojan način,
makar i nehotičnog, obeležavanja
svog kratkog postojanja
čak i da je u uleglom štofu stolice
ili godovina stare klupe
ostao kalup mirisnog ženskog tela.
Dok spuštaš otežale noge
i napokon svoje telo
na mesto drugog
imaš utisak da te drže u mreži
da ti oblikuju sve sledeće korake
i buduće i tebi
nejasne puteve.
Sve tvoje buni se protiv toga.
Ali šta ako je to poslednja odbrana
od trajnog zaboravljanja?
Ustaješ bez osvrtanja.
Neko odmah seda na tvoje mesto.
Neko koga nikad nećeš upoznati.
Neko ko će za tebe uvek biti
onaj koji je krenuo kasnije
i ako se kojim nesretnim slučajem
upitaš kuda
to neće više biti on
nego ti.
Нема коментара:
Постави коментар