Ne znam da li sam smršao
i da li je to bilo namerno
ili zbog neke nevidljive
tek slućene muke.
Ipak skinuo sam nešto
mekog mesa sa stomaka.
Primetio sam to tek u ogledalu.
Beli deo tela je bio
onaj koji je zaklanjao
očev trbuh
genetski dar
i nije bio osunčan.
Zatim sam shvatio da mogu
da jedem vurst i sir i jaje
bez hleba
čak i bez soli.
Nije mi smetalo
što ništa nema ukus.
Navikao sam se na
bljutavost sveta.
To je kao da mi kaže
tvoja sam slika.
Ne opirem se.
Sve sam dalji
od pogleda.
Moj konačni cilj jeste
da ostanem duže
za ovim velikim stolom
sa više nogu
koje ne mogu da prebrojim
za stolom
koji je okrugao
kao središte dlana
i kako god se okrenem
manje je ljudi za njim
ljudi koji piju i psuju
kad im nešto pođe
po zlu.
Sve sam dalji od njih
ali na neki ponižavajući način
kome ne znam ni uzroka
ni povoda
ni cilja
ukoliko ga ima.
Sto je oko
koje koluta oko sveta.
Нема коментара:
Постави коментар