Imao sam na telefonu
uključenu aplikaciju
Brojač koraka
i koristo sam je neko
vreme.
5000 koraka zatim
2000 koraka,
pa 3000 koraka.
Osećao sam se loše
zbog toga što neko,
ne onaj koji broji,
nego neko meni nepoznat
u svakom trenutku zna
kada nečujno prolazim
ulicama punim pasa
iza kovanih ograda
pored kuća u kojima žena
uz pomoć vlaške magije
pokušava da nađe način
kako da naškodi svom bivšem
i takve nekakve stvari.
Isključio sam aplikaciju.
Sada hodam trudeći se da
osetim samo dodir
nikako broj.
Prost dodir kao znak pripadanja.
Biti nečiji je bolje nego
biti neko.
A dodir mi se ruga:
Gde si bio do sada
tražio sam te posvuda
i rekli su mi
ako nisu lagali
da si u Samari
na pijaci
na kojoj pokušavaš
u gomili trgovaca dušama
da pobegneš od sudbe
sopstvenog besa
zbog neumeća da
se oslobodiš tuđih stopa
u vlastitom teškom snu
na jastuku koji bi trebalo
oprati na 180 stepeni
sa jakom centrifugom
koja sve ispira
ostavljajući zaborav
prilično bledim
do sledećeg pranja itd.
U pravu si moja smrti,
rekoh joj.
Нема коментара:
Постави коментар