Jednog dana to dete će odrasti
i sećaće se kako ga je
jednog dana u velikom tržnom centru
otac nosio oko vrata
kao živu narukvicu
a zatim zastao na stepeništu
i u šali
sasvim nerazumljivoj
nagnuo se u provaliju
između spratova
držeći ga za noge čvrsto
trzajem lažno bacio u ambis.
Setiće se tog ožiljka
za koji ni otac ni on
nisu znali razlog.
Kronos bog vremena
da bi izbegao proročanstvo
prema kojem će ga ubiti
jedan od sinova
je svu svoju dece bacio
u Tartar.
Šale očeva
ponekad su izraz
nepodnošljivosti neizbežnog starenja
i nestanka.
Ali, dete je cikalo od radosti.
Otac je bio ponosan.
Bila je to korisno
protraćena šetnja.
Samo jedna žena
u uskoj crnoj haljini
sa dubokim dekolteom
koji je malo otkrivao
njene bele spuštene
grudi prekrstila se brzo
u strahu.
Pitao sam se zašto to gledam,
ali u tom pitanju bilo je
previše reči koje ništa nisu
značile.
Možda je pomislio sam
potrebno što ranije
odvojiti ravnodušnost
od smrti
da bi duša na poslednjoj postelji
kao čaura bube
dala utehu u obličju
koje rađa leptire.
Otišao sam.
Popio svoje večernje vino.
Sve je opet bilo u mutnom redu.
Uostalom,
Sofokle je pisao tragedije
do kasne starosti
i ništa mu se nije dogodilo.
Нема коментара:
Постави коментар