Galebovi se pred veče
okupljaju na toplom metalu
u pesku zarobljenih šlepova.
Ti lepi prljavi rečni galebovi…
Oni su prvi glasnici dolazeće,
rane hladnoće.
Postoji ta rečenica:
Dobro je što smo poneli
ove tople i mekane dukseve
za ovakav preokret
iz tupog vremena trpljenja u
vreme fizičke patnje.
Ali, ja baš volim taj zaokret
jer se trudim da volim
zategnutost osećanja.
Na drvenoj klupi
u siromaškom naselju
pored prašnjavog puta
kojim se vraćam kući
sedi već star a mlad čovek.
Sedi i gleda u mladu šumu
koja je posađena
posle oluje.
Šuma raste kao iz vode
bukvalno.
Oko njega su deca.
I ona su mirna.
Dolazi nešto
a niko ne zna na šta bi sad
trebalo obratiti pažnju.
Niko ne zna
šta će biti sa nama
koji smo gladni oskudice
tela na plažama
huka veselja
talasa i otisaka stopala u pesku?
Ko će imati toliko hrabrosti
da prepliva zimu
u muškom stilu
a da ne umre na kraju špice?
Viđao sam starca
užasno crnog tela
mršavog na smrt
bolesnog starca
koji je plivao u kasnom novembru
u ledenoj reci iskašljanoj imenom Danube
i uspeo da ubedi
nekoliko starica da mu se pridruže
u tom pokušaju očuvanja postojanja
govoreći im da je dolazeća zima
samo međusezona
ništa posebno
a onda ga više nikad misam video.
Нема коментара:
Постави коментар