Parkirao sam auto
kao i uvek ispred vojne bolnice
i pomislio kako tu skoro nikad
na prozoru nisam video nijednog
bolesnika.
Možda im, pomislih, zabranjuju
da vise na prozorima
sa koJih se mogu baciti tiho,
neizlečeni, pozleđeni zauvek.
Zatim sam se uspeo
na pešačku stazu
koja ide preko mosta.
Osetio sam epsku punoću u tome.
Grad se davio u nesrećnoj ljubavi
kanalizacije i potpazušnog znoja
a na mostu je strujao snažan
svež vetar.
Bio je to balon vetra,
zatvoren i zaštićen od mogućeg pada.
Spustio sam pogled.
Voda je bila mutna.
To je za trenutak učinilo da budem
neodlučan.
Zašto uopšte idem na drugu stranu?
Neki unutrašnji glas mi je govorio
Idi, samo idi.
Čega ima tamo, pitao sam se
čega nema na strani sa koje dolazim.
Možda taj vetar
sigurno taj vetar sa male planine
koji pada niz vodeni usek
čini razliku između svetova.
Razlika je, pomislih, jedino važna.
Ona određuje gde šta počinje.
Početak sveta, recimo.
Početak koji je magnet
kojim skupljam prosute novčiće
između sedišta u autu
novčiće bez vrednosti
osim što mogu da posluže
kao ključ za kolica u megamarketu
u kome je smisao hrane
dominantan oblik sreće.
Нема коментара:
Постави коментар